Irski DJ i producent Matador važi za jednog od najboljih predstavnika savremenog tehna na planeti, čemu sudi priznanje za najboljeg live izvođača 2016. od strane prestižnog DJ Awards. Kao dugogodišnji rezident serijala ENTER na Ibici, ambasador renomiranih miksera NEVE 5088 i PLAYdifferently MODEL1, te redovan član Resident Advisor liste najistaknutijih live izvođača, Gavin Lynch je stekao međunarodno priznanje i brojnu bazu vernih slušalaca širom sveta.
Prekretnica u njegovoj karijeri se desila kada ga je otkrio Richie Hawtin, te objavio niz uspešnih izdanja za etiketu Minus, među kojima se ističu „Kingswing„, „Korrado“ i „Spooks„. Matador se brzo nametnuo kao izvođač koji pomera granice – kako u tehničkom smislu, tako i u samom muzičkom izrazu, te je ubrzo dobio priliku da se okuša u remiksovanju himni elektronske muzike „Domino“ (Oxia) i „D-Clash“ (Brian Zentz). Ovim je zacementirao sebe kao jednim od najtraženijih techno producenata, te je ponosno stajao rame uz rame sa predvodnicima elektronske scene i diktirao trendove zajedno sa svojim heroijma.
Njegovi energični live nastupi, prepoznatljivi po tehničkoj preciznosti i izraženoj dinamici, zabeležili su nastupe na nekim od najvažnijih festivala i klubova današnjice – uključujući Awakenings, Tomorrowland, Sonus, Ultra, kao i DC-10, Space Ibiza, Stereo Montreal i Output u Njujorku.
Kako je dobio priliku da se okuša na igralištu svetske muzičke scene, tako je shvatio da je lepo dobiti, ali je još lepše vratiti i pomoći. Nakon osnivanja sopstvene etikete RUKUS, koja je isprva služila kao platforma za njegov autorski rad, ubrzo je postala dom i za druge izvođače, kako nove, tako i već afirmisane. Kao osnivač i kustos etikete, Matador dodatno proširuje svoj umetnički uticaj van DJ pulta, gradeći prostor za kreativnu razmenu unutar globalne tehno zajednice.
Ono što mu je posebno drago i čime se ponosi je zvuk koji dolazi iz Irske, zemlje u kojoj je rođen i u kojoj živi, te potpisuje mnogo muzike sa domaćim producentima i raduje se zbog trenutnog stanja na sceni njihovog „malog ostrva“. Popričao sam sa Matadorom o prihvatanju tehnologije, korišćenju veštačke inteligencije u muzici, danima slave etikete Minus i pomaći koju pruža producentima iz svoje zemlje.
Poznat si na sceni po svom bezbrižnom „devil may care“ stavu prema životu. Da li se ikada iznerviraš kada ti postavljaju glupa pitanja? Uključujući i ovo, očigledno.
Trudim se da stvari ne shvatam previše ozbiljno. Dobro spavam, dobro jedem, pravim pauze, radim druge stvari u kojima uživam – svestan sam kako provodim svoje vreme, i uz sve to, čovek mnogo lakše pronalazi mir. Ne brinem se oko sitnica, pa pretpostavljam da to nekima izgleda kao „devil may care“ stav, ali u stvarnosti je to u osnovi neko ko se jednostavno oseća udobno u svojoj koži.
Odrastajući sam čuo: „Ne postoji tako nešto kao glupo pitanje…“
Šta je najvažnija stvar koju si naučio tokom svog vremena provedenog na muzičkoj sceni?
Jedna stvar koju sam naučio je da je moj sopstveni zvuk moja najjača strana. Kao producent, uvek je sjajno pisati i baviti se različitim žanrovima i stilovima, ali kada dođe do toga, ljudi zaista znaju kada nešto dolazi iz tvoje suštine – nešto što je veoma stvarno i jedinstveno za tebe. Rasti kao producent, ali nikada ne zaboravi šta te je u početku dovelo do svetlosti.
Hardkor i tvrdi tehno su se vratili. Neki spekulišu da se istorija ponavlja i da će se 2005. ponovo dogoditi – povratak minimala zbog dinamičkog opsega HC zvuka koji je pomeren do svog maksimuma. Šta misliš o ovome?
Kada sam prvi put počeo ozbiljno da puštam ploče i tehno, svi smo puštali 140-145 BPM, standard, ali muzika je bila hipnotična, sa puno gruva. Rino Cerrone, Gaetano Parisio, Joey Beltram, Slam… Lista se nastavlja.
A onda smo imali neverovatne DJeve i producente koji su izvodili neke od najboljih mikseva koje sam ikada čuo – seriju „World Service“ Dejva Klarka i Ričijev „Decks, EFX & 909“, i naravno, taj period nas je uveo u minimal gde su „DE-9 Transitions“ od Riča potpuno promenile igru i izvele minimal u prvi plan.
Ali mislim da je taj period u tehnu, iako je bio brz, imao kvalitet koji mu je dao snagu i bezvremensku vrednost.
Šta ti najviše nedostaje kod etikete Minus i njenih slavnih dana?
Bio je to veoma uzbudljiv period u mom životu, sve je bilo blistavo i novo, upravo sam došao sa rada u kuhinji, tako da mi se sve činilo kao praznik. Bilo je to divlje vreme, svi smo pravili sjajnu muziku, svirali mnogo divljih žurki, mnogo se smejali, išli kasno na spavanje i ustajali rano, nema žaljenja!
I dalje sam dosta na turnejama, ali se mnogo više ponašam kako treba, tako da prilagođavanje ne bi bilo potrebno. Stekao sam neke prijatelje za ceo život u toj ekipi, mnogi od nas su i dalje u bliskom kontaktu, češće ovih dana, tako da ko zna šta će biti 😉
Remiksovao si neke od najznačajnijih tehno himni među kojima se nalaze „Domino“ i „D-Clash„ (i njen legendarni zvuk preseta „Lately Bass“ sintisajzera Yamaha TX81Z). Da li postoji neka mana ili strah vezan za dodavanje svog dodira takvim hitovima?
Remiksovanje „Domino“-a je bila jebena noćna mora, iskreno… Trebalo mi je 4-5 meseci da uradim tu stvar kako treba, ali sam na kraju uspeo uz upornost. Kao pas sa kostima sam kada nešto počnem: veoma retko odem a da ne završim.
„D-Clash“, s druge strane, je bio lak, 2-3 sata i bio je gotov. U trenutku pisanja pesme ništa nije bilo zvanično, tako da nisam osećao pritisak. Samo sam želeo verziju za svoje setove. Onda sam potpisao ugovor sa Ričijem, on je to ozvaničio i objavili smo je na Plus 8.
Posle skoro 15 godina, „Kingswing“ i dalje zvuči sveže! Kakve su muke biti prepoznat po jednom zvuku ili hitu koji je nepovratno vezan za njega?
„Kingswing“ je bio krivac u mojoj demo fascikli koju sam poslao Riču za Minus. Nisam mu čak ni dao ime – samo „Demo 29 v2“, tako da ga nisam baš visoko ocenio u poređenju sa nekim drugim demo snimcima, ali se ispostavilo da je taj dobio najviše akcije… Tako da, nikad se ne zna…
Nedavno sam ga osvežio, miksovao i masterovao, i uživam ponovo ga puštajući na svim svojim nastupima uživo. Odlično funkcioniše, tako da sam zahvalan što ga imam u svom arsenalu!
Kako uspevaš da se izvučeš iz određenog kalupa i obrasca ponašanja na koji se navikneš? Da li te trenuci „borbe bikova“ na klupskim i festivalskim scenanama još uvek inspirišu?
Pečurke su odlične za kreativno resetovanje!
Takođe, da, inspirativni trenuci u klubovima mogu da pokrenu nove ideje i pravac. Ali, realno, dugi sati u studiju vode do novih zvukova, razbijanja obrazaca i novih teritorija.
Koje su najbolje stvari kada si glava izdavačke kuće?
Pomaganje vrednim i talentovanim producentima da dođu do svetlosti je nešto što je jednostavno moralo da se desi. Imao sam sreće da neko veruje u mene i da me podstakne, i ako mogu da uradim isto za druge, učiniću to.
Trenutno potpisujem mnogo muzike i to sa dosta domaćih producenata u Irskoj. Talenat koji dolazi sa našeg malog ostrva je ogroman trenutno!
„Jedan od mojih omiljenih albuma svih vremena je Pink Floyd-ov Dark Side of the Moon. To je neverovatno putovanje kroz muziku, zvuk i vreme. Pojedinačno, pesme su i danas toliko relevantne, a kao album, to je priča, koja se uvija, okreće i raste.“ Ovo si izjavio u svom intervjuu za 15 Questions, a naslov mu je bio „Only happy when it rains„. Zašto albumi ne ostavljaju dugotrajan uticaj kao u prošlosti, te postaju samo kao suze na kiši?
Definitivno živimo u periodu kada je muzika postala „brza moda“. Sve se vrti oko kratkih klipova, radio edita i kratkog raspona pažnje. Kao i sve, klatno će se vratiti. Ljudi će pronaći utehu u LP pločama, putovanju, priči, konceptu… Nečemu što je zapravo značajno.
I dalje postoji problem među ljudima koji miksaju po sluhu sa odobravanjem SYNC dugmeta koje je postalo standard. Umesto da se osećamo loše, kako možemo da upotrebimo tehnologiju na različite načine da se usavršimo, a da se i dalje zabavimo?
Koristio sam gramofone od 14. godine pa sve do 25.-26. godine… Stvar je bila u tome što nisi mogao da varaš, morao si da uložiš mnogo, mnogo sati učeći zanat, nigde da se sakriješ – morao si to da uradiš ili nisi vrteo. Bilo je to teško i frustrirajuće putovanje, ali kada si konačno sredio stvari, znao si na čemu si.
Znao si kako pravilno da miksuješ, usklađuješ ritmove, uši su bile podešene za visinu tona, zaista si morao da se potrudiš na svojim pločama. Sve je to bila kontrola kvaliteta koja nam danas potencijalno nedostaje u nekim slučajevima.
Svirao sam poslednjih nekoliko godina na CDJ-evima, ali to nije za mene dugoročno… Čak i sa isključenom sinhronizacijom, i dalje se može videti BPM na ekranu. Tako da zaista nije bitno da li je uključena ili isključena, nemojte se zavaravati tom besmislicom o sinhronizaciji.
Mislim da se tehnologija u izvođenju može koristiti na neverovatne načine u veštim rukama – ako gledate kako sviraju Hawtin, Liebing i Dubfire dok koriste Traktor, dok slojevito slažu po 4 stvari odjednom, lupovi koji ulaze i izlaze, koriste napetost i otpuštanje – to je veoma impresivno. Dakle, u pravim rukama sa pravom namerom, tehnologija može biti zabavna, a istovremeno neverovatno složena i kreativna.
Sada sam se vratio Abletonu, MIDI kontrolerima, nekoliko sintisajzera i ritam mašina gde mogu, i sviram svu svoju muziku. Skoro sve je novo, tako da je sveže za mene. Osvežio sam i neke starije stvari, tako da to pomaže.
Ne koristiš ni veštačku inteligenciju, ni semplove, ni lupove, čak ni Splice. Da li misliš da veštačka inteligencija i prečice treba da budu dozvoljene u muzičkoj produkciji?
Veštačka inteligencija je štaka za slabe kada je u pitanju kreativnost. Naučite kako da se povežete sa etrom i imaćete ideja u izobilju.
