20 pitanja: Pavle Jakšić

Pavle Jakšić je osnivač portala Vitraž, novinar sa dugogodišnjom karijerom i DJ.

Kako si se zaljubio u elektronsku muziku?

Mislim da je ona plod moje ljubavi prema muzici generalno. Skoro sam video isečak sa svog osamnaestog rođendana i čujem u pozadini Faithless Insomnia, i sam ponekad tražim kada tačno je sve počelo. Ljubav je dolazila i kada mi se nudila u najlepšoj formi. Neprevaziđen haus početom devedesetih, deep 2010…Elektroniku otkrivam i tamo gde je pre nisam nalazio, u muzici osamdesetih koju sam slušao odrastajući sa starijom sestrom. Elektronika je po mom mišljenju posledica, kao deo bašte.

Danas odmah znate ko je u nju ušao zbog love. Što neko jednom reče, nije Đoković bogat što voli novac, već tenis, a onda je novac došao kao posledica. Elektronika je samo deo nečije muzičke eklektike.

Kao di-džej i novinar, da li misliš da postoji muzičko novinarstvo na domaćoj sceni?

Postojalo je ranije. Danas kao da postoji samo PR, jer novinarstvo podrazumeva kritičko mišljenje i objektivnost.

Zašto si odlučio da se baviš pisanjem o muzici?

Pisanje o muzici je čista ljubav i strast, pomalo i inat. Tekstovi o slikarima, piscima, muzičarima nisu click bait danas, to nisu brojevi sa kojima će urednik da se pohvali na kolegijumu, ali su važni, po svaku cenu. Možda se kratkoročno izgubi neki sponzor, ali dugoročno menjate društvo. Ne može da se piše samo o kriminalcima, ubistvima, ko je sa kime bio u vezi, probali smo to, vidite dokle smo došli. Želim da moje dete sutra i deca mojih prijatelja mogu i kroz 15 godina da pročitaju tekst o Rožeu Vadimu ili Harviju Hajtelu, da to ostane zauvek.

O čemu najviše voliš da pišeš, a da nije muzika?

O društvenim temama, fenomenologiji, junacima i svojim herojima, stvarima koje mi inspirišu. Volim da pišem i o nečemu što me zaintrigira a nije mi poznato, to me natere da otkrivam, kopam, učim.

Zašto postoji Vitraž i kakvi su tvoji planovi za njegovu budućnosti?

Vitraž magazin portal je moja lična borba protiv nepravde u društvu. Inicijalno je zamišljen kao kulturni magazin, ali sam ga izmestio u odnosu na ono što živimo sada. Osećao bih se licemerno da pišem o modi ili Edvardu Hoperu dok ljudi ginu ispod nadstrešnice, dok je ovakav nivo korupcije, prostakluka, nasilja. Meni bi bilo lakše, ali bi bilo kukavički, Biće ponovo prilike i za neke teme koje meni, i drugima hrane dušu, uveren sam u to.

Sa druge strane, Vitraž je i moje pravo da kritikujem, hvalim, bez kalkulacija, ili merenja, jer ne zavisim ni od koga. Kada radiš nešto sam užasno je naporno, ali je i oslobađajuće. Sutra, kada se ova vlast promeni, a hoće, mislim da je važno da postoje korektivi da nam se „ovo“ više nikada ne ponovi, da niko ne bude sveta krava.

U kom slučaju biraš gitarsku svirku u odnosu na elektronsku muziku, a kada biraš ritam mašine u odnosu na rok bendove?

Biram gitarsku svirku jer mi je ukupni ambijent lepši. Zavisi i od raspoloženja, možda i godina ali teško da bih sada birao Hangar u odnosu na Hermanos Gutierrez recimo. Dope Lemon i Curtis Harding isto imaju divnu gitaru, da ne ulazim sada u klasičan rok, što je priča za sebe.

Elektronika sa druge strane je najvažniji začin u jelu zvanom doživljaj, ali nije dovoljan, potrebno ti je da vidiš oko sebe i ljude koji razumeju to što radiš, posebno ukoliko si DJ, ozvučenje, osvetljenje. Hoćeš da vidiš da je nekoga pogodila pesma u tri ujutru, a ne ekser. Elektronika nije dovoljna da samu sebe iznese, koliko god kvalitetna bila. Postoji i elektronika sa gitarom. RY X je divno iskustvo, bio sam pre godinu u Atini da ga slušam, i pre nekoliko godina na Terminal festu u Somboru. Na svojim slušalicama umem prednost da dam ritam mašini.

Nastupaš kao DJ sa svojom devojkom u okviru dua Pavlexisidora. Koje su dobre strane puštanja muzike sa svojom devojkom, a koje loše?

Nema negativnih, oboje uživamo u muzici, duo nije došao usiljeno ili kao neki marketinški trik.

Kako bi opisao zvuk koji puštaš u klubovima?

Iako sam ranije mislio da ne moramo da smeštamo elektronsku muziku, sada mislim da je neophodno, jer je sve postalo papazjanija, a to nije u redu prema ljubiteljima određenog zvuka. Deep, progressive i techno, kada i kako treba.

Pre korone sam imao priliku da popričam sa Markom Vukovićem i dobijem njegov odgovor na pitanje budućnosti muzike. Rekao mi je da će muzika postati ameba, tj. da će se mnogi žanrovi stopiti jedni u druge i da će se granice izbrisati. Šta ti misliš o ovome? Da li je ovo dobro ili loše?

Ljudi imaju pravo da znaju šta da očekuju, kao i kada gledaju filmove. Neko voli akciju neko dramu. Ne znači da ne možeš u svom setu da pustiš šta god zeliš niti da se nužno držiš jednog pravca, ali je to neki opus koji nudiš au general. Neko ne voli progresiv, neko ne voli deep. Možda sam postao rigidan jer svašta čujem da se podvodi pod elektronsku muziku, klubovi koji kao grade hajp a nemaju nikakvu selekciju ni kriterijum.

Znaš kada pitaš nekog „šta slušaš“ a on ti odgovori “sve”? Zato mislim da je važno da se neguje kultura nekih zvukova unutar zvukova. Karmakoma nije moj cup of tea ali imaju svoj fazon i publiku.

Šta ti najviše sviđa na našoj sceni, a šta najmanje?

Mislim da ne postoji scena, za šta nisu krivi samo izvođači. Scena podrazumeva da ljudi žive muziku i posle nastupa ili Instagram rilova. Muzika je više postala kao džeparac, ne ljubav i strast. Scena podrazumeva drugarstva, preslušavanje muzike kod kuće, delenjem, nekad i neisticanje. Ne vidim to. Postoje ekipe unutar većih ekipa koje se rotiraju. Scena podrazumeva i konkurenciju, i da je klubovima važno kakvu je muziku neko puštao. Taj neko mora da bude muzički maša svog zanata, a ne kafedžija.

Danas možete i na elektronskom najavljenom setu da puštate i Lambadu i da dobijete pohvale od menadžera jer ste doveli deset ljudi. Ne sviđa mi se što didžejevi nisu više drčni da ne daju na svoju muziku, da im ne sole priučeni menadžeri sa „jel može malo više vokala?“. Ne može, može samo da me ne zoveš sledeći put ukoliko ti se muzika ne dopada.

Šta misliš da je potrebno da se desi kako bi naša scena oživela?

Da se muzika izmesti na prvo mesto, a ne da DJ bude kao sijalica za lampu na kraju renoviranja stana. To znači da klubovi stanu iza ljudi koje su izabrali, a ne da muzika bude tezgarenje, gde DJ pušta na korporativnoj žurci, pa na još tri gaže za vikend. Potrebna je neka lojalnost da se izgradi, i da bude manje svaštarenja. Ne može sve i svuda.

Derek Thompson za BBC je rekao da izbegavanjem izlazaka u klubove nove generacije gube šansu da održavaju takozvani „društveni fitnes“, tj veštinu upoznavanja i druženja sa realnim ljudima u realnom vremenu. Šta ti misliš o ovome?

Ljudi sve manje izlaze iz razumljivih razloga. Mladi su protiv ovog režima, u protestima, obavezama, a oni su nosioci klabinga uvek bili. Slaba je ponuda i potražnja, malo mesta ima izgrađen jasan muzički stil, a i velikom broju ljudi muzika nije tema, više je kao čips. Nekada si u Beogradu znao i podžanrovski u okviru jednog žanra, gde je tek haus, tehno. Danas jedan vikend hip-hop, drugi radijska lista maltene, trens, laundž.

Čini mi se da su ljudi mahom prešli sa praćenja klubova na praćenje ličnosti. Koliko je ovo dobro, a koliko loše za svetsku scenu?

Društvene mreže generalno prodaju priču o uspehu, koju ljudi žele da slede, da su tu negde uz to, makar i kroz lajk. Ko je pratio Adama Porta ranije ili Rampu? To je i onda bila ova muzika, koja mi ni tada nije bila ništa specijalno. Sada su u separeu Drejk, Naomi, karta je postala statusni simbol, mogućnost da sediš pored deset manekenki, selbritija. Elektronska muzika nije više izraz slobode i bunta, već je vip narukvica oko ruke i biznis. Lošije ili bolje neka svako za sebe odluči, prosto je tako.

Neki mladi i perspektivni di-džejevi izbegavaju warm up setove kako bi odmah imali prime time slotove radi boljeg imidža. Da li oni gube nešto ako se ne bave zagrevanjem, što za velika imena, što za domaće kolege istog ranga?

Warm up ne bi treba da se doživljava nužno kao druga ili treća nagrada, to je deo predstave,  nekome ko pušta deep, a nakon toga ide tehno, to je i jedina opcija. Prajm tajm ne mora nužno da bude najbolji deo večeri, ali jeste onaj na koji ljudi većinski dolaze. Da svi dođu na warm up, nekada bi on, u zavisnosti od izvođača mogao da izuje i hedlajnera. Na koncertu u Hamburgu Curtisa Hardinga, mom drugu se recimo više dopala muzika, predgrupe, Lie Ninga.

Na šta treba obratiti pažnju kada želimo da shvatimo ako je neko industry plant (postavljeni od strane ljudi u industriji kako bi veštači brzali uspon u karijeri), a ako je neko zasluženo tu gde jeste?

Ukoliko je neko zasluženo tu gde jeste da uživamo u takvom uspehu, ukoliko nije – samo indignacija, jer i hejtera algoritmi svrstaju u fana.

Šta nova generacija može da nauči od stare, a da se iste te stvari podseti stara garda, koju je možda zaboravila?

Mislim da je ovo vreme kada starije generacije mogu da nauče nešto od ove, pre svega mislim na studentsku borbu protiv ovog režima. Kreativnost, hrabrost, prkos.Na protestima muzika vrlo retko razočara, koji god da je žanr u pitanju. Nikada neću zaboraviti scenu na stepenicama preko puta ulaza u RTS, tip u transu maše zastavom Munze Konza, dok u pozadini ide traka Chesstera „Early Hours“.

 

U priči sa ljudima sam čuo da se nakon pada Miloševića tadašnja scena preporodila i da je oživela. Da li možemo tako nešto da očekujemo 25 godina kasnije?

Moguće je da će društvena katarza da se iskaže kroz sve pore, pa i muziku.

Koja pesma ti uvek „da vetar u leđa“ kad ti se čini da nema spasa i izlaza?

Kada je u pitanju elektronska muzika, to mi je uvek bilo teško pitanje, jednako kao i intro pesma ili closing. Toliko ima pesama koje volim da mi je nekada mučno da biram koje dete volim više. Ima neobjavljenih traka, manje poznatih bisera, za tu jednu svako bi pomalo hteo i da se pohvali, ali pošto je evo emocija a ne takmičenje u andergraundu,biram Tale of Us „Primative People“, iako je asocijacija na njih danas kao na Britni Spirs. Nekada dok su bili u etiketi Life and Death to je bila neka druga priča. Ima jedan deo pesme pri kraju, pred poslednji drop, koji je kao neka simfonija, na koju se uvek, ali uvek naježim.

Koja je najbitnija stvar koju si naučio o sebi i drugima nakon više od 15 godina novinarstva?

Koliko toga ne znam.