Pad elektronske muzike (i klabinga koji je njegov alter ego) traje dugo, samo oni koji je vole to nisu želeli da priznaju. Kvalitet, kreativnost, atmosfera, drugarstvo nestajali su jedni za drugim.
Ukoliko je uteha (a nije), pad se dogodio i u drugim sferama života. Holivud se raspada, gotovo da više nema kvalitetnih filmova, čak ni u niši razonoda. Nema više Bergmana, Tarkovskog, francuskog Novog talasa, Kurosave, Čaplina, Bunjuela, Mizogučija, dok su Abel Ferara, Džarmuš, Pol Šreder, Lars fon Trir, Vim Venders, vredne naslednike dočekali u tragovima.
Isto važi i za muziku. Zar danas upravo u elektronici najbolje ne prolaze remiksi? Osamdesete, devedesete, hiphop (NWA, Nas, Mobb Deep, 2pac, Biggie, The Roots), zlatna era RNB-ja početkom dvehiljaditih, rok, o bluzu i džezu da ne govorim. Nije se pojavio taj maša koji je čak i stao na senku Madi Votersa ili Majlsa Dejvisa.
Svaki put kada ode neki velikan u nekoj od ovih sfera više nam deluje da ostajemo sami, nego da život ide dalje. Ne kažu džabe, ukoliko hoćeš nove ideje – čitaj stare knjige, a kada su one u pitanju koji je to novi klasik spušten na policu pored onih starih, Dostojevskog, Sartra, Tolstoja, Hemingveja, Hesea? Da, ima kvalitetnih novih pisaca, divnih knjiga, ali su to izuzeci.
Elektronska muzika, kada je krenuo pad?
To je proces, juče, i za njega nisu krivi samo izvođači, već i alavi menadžeri, etikete, goustvrajteri, moguli koji su gurali svoje pulene koje su znali kako da prodaju, umesto da su na prvo mesto izmestili muziku i fanove. Ima nešto i do vremena, ljudi se ne upoznaju više na način na koji su ranije. Raya, Tinder, Instagram, ljudi hoće do muškarca ili žene svog života iz kreveta uz kafu.
Pad je došao, da se ne lažemo i sa osekom kvaliteta. U progresivu se nisu pojavili pravi naslednici Ernana Katanja, Gaj Džeja, Erika Pridza (koji se i sam razvodnjio u Americi). Deep house sa početka 2010, na čijem su talasu nastali današnji popularni izvođači ostao je misaona imenica podžanra i danas. Velika imena su se u međuvremenu ulenjila i polakomila okružena kokainom i golim dupetima. Ona starija poput Hotina, Karole, Koksa već su na zalasku karijere. Jedino Viljalobos i dalje može da pušta po 15 sati u cugu. Industrijski tehno raspao se kao nekada General Motors u Detroitu.
Melodični tehno izgubio se u komercijali, a kada su njegovi rodonačelnici (Tale of Us, Afterlife) videli da je kraj, napustili su ga i odlučili da se naplate do neslućenih granica EDM popom koji je više za TikTok nego Boiler Room. Vizuelni efekti, nastupi u Sferi, produkcija, hiljade ljudi, isto toliko mobilnih telefona uperenih ka bini. Postali su bogovi, samo je nešto falilo – muzika. Nakon pika melodičnog tehna pojavile su se horde neinventivnih dua u crnom, sa šatro estetikom Rika Ovensa, koji setovima „pričaju svoju muzičku priču“, i tamo, i kod nas. Sve super upakovano, ali uzalud – loša muzika.
Krenuli su i Jutjub setovi sa poprsjem u prvom planu, zadnjicama. Nije problem što su muziku počele da puštaju lepe žene i ljudi iz drugih branši, već što sa tom muzikom nisu imali nikakve dodirne tačke. Tu nikada nije bilo strasti i ljubavi, već samo želje za lovom i promocijom.
Paralelno sa tim dešavalo se foliranje na Burning Man-u (kasnije Koačeli), gde su glavne zvezde postali Vol strit japiji, glumci, sportisti, influenseri, manekenke. Ono što je zamišljeno kao hipi zajednica jednakih postalo je merenje one stvari bogatih štrebera, osnivača startapova ko ima jaču logistiku u pustinji Nevade, bolja kola, autfit, više cica, veći šator sa klima uređajem. Sve se to kasnije prenelo na klubove. Nekada si za 700 kinti u Tjubu slušao Solomuna, i ukoliko si hteo mesto bliže bini morao si da dođeš da čuješ warm up. Danas je sve tako baždareno da se osećaš kao građanin drugog reda čak i kada sa devojkom za veče pukneš sto evra.
U igri na veliko, izgubili su mali. Širom sveta. Klubovi, diskoteke, pravi didžejevi. Organizatori su mislili, posebno kod nas, da će muzika preživeti samo kroz velike koncerte, VIP separee, dok klubovi nestaju. Gramzive izvođače, čiji bi honorari i rajder liste posramili i Stonse, sada ti isti organizatori nemaju novca da plate, a oni radije puštaju šeiku u Saudijskoj Arabiji na uvce nego desetinama hiljada rejvera.
Mnogi beogradski kultni klubovi su se zatvorili, a ono što je ostalo (čast izuzecima) postalo je mahom meka za dilove, kombinacije, uslovljavanja. Daš mi dam ti. Ne morate da puštate kvalitetnu muziku, morate sa nekim da budete dobri, kompromis koji onaj ko zaista voli muziku nikada neće da pravi. Možda zato jedan Nikola „Galamgia“ Krstojević, ne pušta muziku u Beogradu, čovek koji je genije za hardver i softver, kod kojeg je svaki beogradskki didžej dolazio po savet. Retko vidim i ime Saleta Gruvimena koji je u Mintu nekada puštao pravi deep.
„Samozvani muzički urednici“ koji se muzikom bave part time, i kafedžije počeli su da zovu svoje pulene, krenulo je tezgarenje, vašar, jedni te isti setovi, sujeta, sve ono što i sami znate, i zbog čega ne izlazite. Nije to samo trend kod nas (Beograd je faktički nestao sa evropske klupske scene), već i u drugim zemljama, Nemačkoj, u Berlinu, u kojem je u toku duboka transformacija i kriza poznata kao „Clubsterben“ (smrt klubova), doduše iz nekih drugih razloga.
Keinemusik, nema muzike
Sudbina je htela da poslednji ekser na divnu muzičku eklektiku (ko ume da je sastavi) zakuca Keinemusik (kolektiv &ME, Rampa, Adam Port, Reznik). Njihov pseudonim ironično u prevodu znači „nema muzike“. Tako nekako i bi. Daleko da su samo oni krivi, ali jesu šlag na tortu.
„Put do pakla popločan je dobrim namerama“, izreka je koja ovaj splet događaja najbolje opisuje. Ljubav, jednakost, oblaci, različitost, sve je bilo kao san, praćeno bezbrižnim afro ritmovima.
Producirali su Drejkov album, doveli ga u Sen Trope, a u svoj bekstejdž svetske zvezde, od Trevisa Skota do Naomi Kembel. Ima li ko jači, zapitali su se? Nema.
Osetili su da mogu da vladaju trendom, a ne muzikom. Remiksi starih pop pesama, mahom umetnika koji su im slali demo snimke. Ti produciraš, ja odmorim, ti dobiješ prepoznavanje, ja hiljade evra. Mogli su da puste i najkomercijalniji pop, ljudi bi bili egzaltirani, muzika više nije bila tema. Krenuo je stampedo poznatih i onih željnih promocije.
Raspored stolova za njihov nastup u poznatom klubu Skorpios na Mikonosu jula 2024. godine otkrio je tužnu realnost, otkrijavajući cene različitih zona oko DJ pulta. Najekskluzivnija mesta navodno su dostizala cene od preko 50.000 evra, dok su neki izvori tvrdili da su bogati klijenti nudili i do 200.000–300.000 evra u pokušajima da podmite osoblje za mesto koje je već bilo rezervisano. Slične mape sa visokim cenama (do 60.000 dolara) pojavljivale su se i za njihove nastupe na Zamna festivalu u Tulumu. Na nastupu u Dubaiju prošle godine postojale su dve opcije, VIP za 850$ i VVIP za 991$. Uopšte nisam želeo da ulazim u čemu je razlika. Verovatno je u VVIP-u mogao da se koristi fleš.
Adam Port jeste na društvenim mrežama delio snimak kako ga u Nemačkoj u nekom šatoru 2013. slušala samo jedna osoba, ali izgleda da iz toga suštinski nije izvukao nikakvu pouku, već je i sam odlučio da bude deo ove papazjanije. Keinemusik je počeo da promoviše politiku „bez telefona“ na svojim nastupima, ali tek kada su napunili džepove, pa su kao milijarderi kapitalisti postali levičari u osmoj deceniji, ili su kao kockarnice, koje tek kada na žetone navuku hiljade dece od 15 godina prave donacije za bolnice.
Tuče za kadar, neukus, bogati Arapi sa flašama u rukama. Kao nekada u rimskom Koloseumu koncerti elektronske muzike postali su klasno raslojeni događaji sa patricijima i plebejcima.
To je ugrozilo i Dens Arenu u Novom Sadu, kada su daleko od bine napravljene VIP platforme otuđene od celog sveta, a kamoli izvođača, pa je kult dugogodišnje magije ostavljen na poverenje platišama koji će da naruče kiblu.
Smisao je potpuno nestao. Keinemusik, Anyma i drugi postali su Nusret „Salt Bae“ Gokče elektronske muzike, Swedish House Mafia od pre 15-ak godina.
Muzika koja je prkosila sistemu, bila simbol slobode, od Love parade-a, detroitskog tehna koji je bio otpor protiv postindustrijskog propadanja i sistemskog rasizma, do britanske rejv scene i spornog zakona iz 1994. godine postala je monetizovani Instagram ril.
U Gruziji se nakon što je policija upala u klubove Bassiani i Café Gallery u Tbilisiju, na hiljade mladih okupilo ispred parlamenta plešući uz tehno („We dance together, we fight together“) u znak protesta protiv policijske brutalnosti. Traka DJ Metatrona „Oh Ah“ koja je tada puštena, i danas ledi krv u žilama, verujem i dalje daje nadu ljudima tamo da mogu da svrgnu despotski režim. Na protestima ispred RTS protiv naših despota, takođe smo nekoliko puta uz elektroniku bili kao u transu. Poseduje ona nešto u sebi, kada je prava, i kada su pravi ljudi oko vas.
Nije sve tako crno
Dok postoje ljudi koji vole muziku, biće i nje, ima je toliko kvalitetne da se ne pojavi ijedna nova traka možemo večno u njoj da uživamo, ali se svejedno potajno nadamo da će ona ponovo cvetati. Postoji i dalje talentovani producenti, vrhunski didžejevi, zalubljenici, ali se oni usled hiperprodukcije teško probijaju.
Elektronska muzika mora da se vrati sebi, konkurenciji koja je više drugarska, a ne bankarska. Trebaju joj mali uspesi, za početak i kućne žurke koje možda ponovo prerastu u Marlboro od pre dvadesetak godina. Scena mora da se pomeri ka intimnijim prostorima, umesto klasičnih celovečernjih rejvova u kojima nema nikakve iskre za njen novi život, da se vrati brojnim žanrovima koji su je stvorili, da se oni neguju i da dišu nesmetano. Da ponovo postane važno šta neko pušta, a ne sa koliko je ljudi podelio najavu svog nastupa.
Klubove treba da vode ljudi koji vole i cene muziku, a ne menadžeri koji od didžejava očekuju da oni to budu umesto njih. Jednostavnost je carica lepih momenata, a koji su momenti lepši od onih pravih klupskih?
Pavle Jakšić, osnivač magazina Vitraž za Clubber.rs
