Intervju: Robert Babicz

Istinski umetnik sa preko dve decenije karijere i maesto odgovoran za neke od najboljih momenata koje ste doživeli u klubovima, prihvatio je naš poziv za razgovor o svojim planovima i filozofiji iza elektronskog zvuka. Renomirani producent, vlasnik lejbla i predavač na univerzitetu, Robert Babicz, dao je intervju za naš magazin koji čitate u nastavku.

 

Hej Roberte, šta se radi?

Um, šetam se po svom svemirskom brodu. Moram da završim neke remixe, masterovanja i tako, lagane stvari.

A kada je u pitanju produkcija, na čemu radiš ovih dana?

Pa… neke tajne stvari.

Što tako tajne?

Zato što će trebati još vremena dok ne izađu. I ne bih smeo da pričam o tome sada. Ali osim toga, radim na sledećem izdanju za Babiczstyle, naravno. Želim da izbacim malo nove muzike, svoje. I znaš, imam dovoljno nove muzike koju samo treba da izbacim. A reci mi, odakle si ti?

Beograd, Srbija. Da li si bio ikada ovde?

Mislim da imam sliku ovde na zidu iz jednog bara koji se zove ’Znak pitanja’ ili tako nešto.

Bio si tamo? Fantastično, to je u centru, preko puta katedrale. Jedno od must-see mesta u gradu. Nadam se da si uživao.

Jesam, bilo je fenomenalno!

babicz_disco

Nego za početak, šta mi možeš reći o svojim počecima? Postoji trač da, kada si počeo da puštaš u klubovima, da si puštao na nepoznatim instrumentima, na nekima na kojima nikada pre nisi puštao. Kako si to uspeo? Šta se desilo posle?

Um, to je bilo odmah nakon mog prvog izdanja. Mislim da je bilo ’91 ili ’92, negde kada si ti rođen. I pripremio sam svoje prve trake na pozajmljenoj opremi, pojma nisam imao šta radim. Samo sam se zabavljao i snimao muziku na kasetu. Tu kasetu sam poslao na neki kao oglas u časopisu, kao ’tražimo nove elektronske umetnike’ i poslao sam im kasetu na kojoj sam snimio svoju prvu traku. Par dana kasnije sam dobio poziv, ’Wow, ovo je kul! Želimo da izbacimo ovo, molim te pošalji nam master’ na šta sam im odgovorio ’Master je kod vas, sve je na toj kaseti’. I onda su štampali zvuk sa kasete, tako se desilo moje prvo izdanje. Kasnije, tipa dva meseca posle toga me je pozvao neki promoter, ne znam ni odakle mu moj broj. Javlja mi se i kaže da je njegov umetnik za to veče otkazao nastup, nešto nije mogao da dođe i sad traži zamenu. I rekao mi je ’Ahh i svidelo mi se tvoje izdanje’, pitao me je ’Da li želiš da puštaš?’ na šta sam odgovorio ’Pa naravno! Ali postoji jedan mali, mali problem – nemam svoje instrumente’. ’Okej, kul, mogu da pitam svoje neke prijatelje’ i rekao mi kada i gde da dođem. Posle toga, dolazim u klub i vidim drum machine-u koju nikada ranije nisam video, isto je i sa sintisajzerom. Jedno dva sata sam se zezao sa programom da namestim sve kako treba i onda sam samo puštao, bez ikakvog koncepta – bio sam u fazonu ’Strava, puštam’.

I kakav je bio feedback? Mislim, kako je publika reagovala?

Super kul! To je bilo jedno jako jako underground mesto sa prosečnim osvetljenjem i mašinama za dim. Jako mračno, glasno i ljudi su poludeli. Bilo je lepo. To je zapravo i sve što ti treba za dobru žurku tako da…

A šta možeš da mi kažeš o Babiczstyle? Naravno, ne mislim samo na etiketu već i na čitavu filozofiju koja se krije iza nje. Koja je osnovna ideja?

Glavna ideja je u tome da muziku treba videti kao priču. Sebe lično vidim kao nekoga ko priča priče, svaka traka ima priču za sebe. Istovremeno, imam i viziju kako zvuk treba da izgleda, jer zaista volim kada je muzika…, iz tehničkog ugla, kada je toliko dobra da možeš ući u nju, kada možeš da zatvroriš oči, uđeš u traku i razgledaš njene obline i osećaš ih. To je kao svet u koji možeš ući!

Jedna od tvojih najpoznatijih traka je ’Dark Flower’ koja je izašla na tvojoj etiketi. Kako se osećaš povodom nje danas posle toliko godina?

Stvar sa tom pesmom je u tome da, hmm, malo sam se uplašio koliko je bila uspenša. A s time, bilo je mnogo pritisaka jer su me ljudi stalno zapitkivali ’Molim te napravio još ovoga. Napravi još jednu takvu’, a ja ne želim da pravim pesme na siti fazon; to je kao da vam dam dobru priču, vama se dopadne i ok, sada pravim sledeću. Slične priče ne bi bile iskrene.

Da li je to način na koji posmatraš i svoj trenutan rad?

Naravno, za mene je, znaš, kada završim traku, sledeća mora da bude drugačija. A ponekad kada se vratim nečemu šta sam radio ranije, potrudim se da to malo promenim, da istražim koje još mogućnosti postoje i šta još mogu da naučim. Svaki put kada sam u studiju, trudim se da napravim nešto novo, neke nove trikove i fore, nešto što nisam uradio ranije. sada se bavim muzikom već 26 godina i kada mi priđu ljudi sa pričom ’Ti si naš master i uzor’, kažem im da sam zapravo samo ’Napredniji početnik’.

Pa nije li sve u pokušaju i pogrešci?

Da! Ali u isto vreme moraš verovati u sebe; moraš imati tu neku unutrašnju viziju i verovati tom svom glasu i svom ličnom osećaju. Prestao sam da mislim na to šta drugi misle da je dobro ili loše zbog njihovih očekivanja. Ako žele da misle i ako žele nešto drugačije, neka počnu da prave svoju muziku, ja svoju muziku pravim kako ja hoću.

A šta mi možeš reći o novom konceptu-etiketi Dirt Cuts? Glavna ideja iza etikete kako sam je shvatio jeste da se budućnost elektronske muzike svodi na live nastupe…

Dirt Cuts je kao domaći zadatak za mene, kao neki eksepriment. Jer pazi, kada sam ispred računara mogu da radim šta poželim. Ali kada se fokusiram samo na nekoliko mašina, veoma sam ograničen. Ipak, sa znanjem koje imam danas i sa starim mašinama želim da napravim zvuk budućnosti, to je moj glavni cilj. A kako učiniti da stare mašine zvuče novo? To je zaista veliki izazov napraviti opet neku klasičnu, old school traku kao ranije. A drugo izdanje na etiketi je izašlo i obavezno ga čekirajte.

Okej, super. A takođe sam naišao na to da ti imaš nešto kao super moć, odnosno sposobnost sinestezije, zar ne?

Ah, da, to je ta stvar koju imam. Znaš, mislio sam da je to kao, da svi to imaju, da je to normalno. Ipak to je možda razlog zbog čega mogu da pram muziku i zašto kažem da pravim priče od pesama. Jer za mene, barem, muzika je kao skulptura u vremenu. Mogu da vidim objekte kako se pomeraju u vremenu i, ako se recimo desi greška u mixu, vidim je kao distorziju u geometriji. Zato mi trena par sekundi i masterovanje mogu da uradim za 30 do 50 sekundi jer samo poslušam i kažem ’Aha to, to to i to’.

4

Kao što si rekao, to pričaš priče, pa se moje sledeće pitanje odnosi na tvoju priču o istoriji elektronske muzike kako je ti vidiš. Koji su to oblici i motivi različitih perioda u elektronskoj muzici?

Muzika je na početku bila jako navina i forme su bile vrlo sirove. To je kao da se igra dete koje se tek rodilo, pravi mnogo gluposti ali se i jako dobro zabavlja. I onda evolucija – krugovi koji se šire i šire – muzika je postala sve više orijentisana na detalje i do nekih 2000ih je tvrdi techno vodio glavnu reč. Onda je došao minimal, meni je to zvučali užasno dosadno ali ideja je bila interesantna – izvucite maksimu iz što manje elemenata. Pa sam i ja uzeo učešća i rekao svoje. Meni se nije dopadalo što ta muzika nije imala bas, uopšte. Sve što ste mogli da čujete bio je kratki i oštar bas kik, nešto kao pok pok pok i to je sve. I tada sam pomislio, hajde da ovoj muzici dam svoj doprinos, i ne znam d ali si čuo, ali moja traka Battlestar je kao neki moj odgovor na minimal. I mislim da je bilo previše rano. Tu sam ubacio sub-bas kojeg do tada nije bilo u muzici. A muzika se ranije pomerala kao veliki tenk, nije bila kao danas, bila je interesantnija za mene i dosta istripovanija i odnosi se na jednu širu priču. Meni je techno muzika, kada sam bio klinac, zvučala kao muzika za vanzemaljce. Potpuno sam bio fasciniran. Kao neka muzika koja je dolazila sa svemirskih brodova iznad nas i baš kao da uz nju igraju vanzemavljci, zato sam postao i veliki fan naučne fantastike. Pomislio sam – napokon, imamo kontakt! Morao sam da naučim kako da pričam sa vanzemaljcima i nekako sam došao do ovde.

A šta bi rekao da su glavne boje današnje muzike? Mislim, ima jako mnogo žanrova, ali možeš ih podeliti kako tebi odgovara. Voleo bih da čujem šta misliš…

Znaš kako, ja ne vidim muziko baš u bojama. Erm, teško je objasniti baš, dosta sam razmišljao kako to da uradim, pazi za mene su zvukovi pre kao neke geometrijske figure, one su kao neka tečnost i stalne se menjaju kroz vreme, kao da možeš da osetiš vreme, takav je neki utisak. To je kao neka četvrta dimanzija, ne kao boja ili ukus, mislim u toj tečnosti, to nije samo forma, tu se nalaze i emocije i još po nešto. Možeš unutra ubaciti ljudske emocije i igrati se sa njima. To je, pa da, čudno malo. Ali da odgovorim, imam po malo kritike na račun današnje scene. Rekao bih da se danas dešava to da se svi takmiče sa svima i kada to slušate čini vam se kao da je sve na isti fazon. Ono što mi zaista nedostaje jeste da umetnici imaju svoje velike table, da furaju njihov sopstveni zvuk, da ne misle toliko šta drugi umetnici rade ili šta je super vruće u tom trenutku, već samo da prave svoj put. Jer tada postaje zanimljivo. Svaki umetnik je čovek i on ima svoju priču da ponudi kao i svoja osećanja. Bilo bi zanimljivije i zabavnije da čujemo nešto više od tih ljudi i njihovih priča, a manje nekih pakovanja sample-ova. Ne želim da čujem iste semple-ove iznova i iznova. Želim da čujem čoveka koji stoji iza njih…

Ti si istovremeno i iskusan učitelj i predavač. Kažeš da je poenta podučavanja u time da preneseš nekome kako da pravi svoj sopstveni zvuk, svoju miziku i izrazi svoje emocije. Kako uspevaš da se držiš tih pravila dok podučavaš nekoga?

Pa da, držim predavanja i radionice o masteringu, često me pozovu na univerzitet ili u neku muzičku školu. Najčešće govorim o filozofiji muzike, ne kao ’Morate da isečete bas na 30Hz’ ili tako nešto. Ne, govorim o ideju, o filozofiji. Zašto možemo uraditi ovo i zašto ima smisla pokušavati s ovim ili onim.

Kako postižeš da odgovoriš na sve ove zahteve i uloge? Ti si konsultant, učitelj, unetnik, inženjer, producent… sve u jednom.

Rekao bih da sam zaista posvetio svoj život muzici i ovome što radim. Skoro da nemam privatnog vremena. Nedavno sam pričao sa prijateljem i kažem mu – ja nemam ideju o tome kako izgleda vikend jer tada nastupam.  A ako ne nastupam, radim nešto drugo, pa stvarno nemam ideju kako to izgleda. Osećam kao da nikad nemam dovoljno vremena jer stalno imam neke ideje i u kontaktu sam sa mnogo ljudi. To je kao da su ceo dan angažovam u punom kapacitetu. Jedina stvar koju radim sam jeste kada idem da se šetam po šumi. Ali da, zaista nemam predstavu kako vikend izgleda.

Znaš kako, dugačke šetnje su verovatno najbolji deo vikenda. Nego, sada mi nešto pada na pamet. Bilo je jedno izdanje na Babiczstyle pre nekog vrmena. Tom Middleton je remixovao tvoju traku ’Beautiful’ i nazvao je to ’liquatech’ remix. Baš mi se svideo taj liquid tech stil, a pomenuo si da zvuk vidiš kao neku tečnost ispunjenu emocijama. Da li ti je nekad palo na pamet da praviš neki takav liquid tech zvuk?

Odlično pitanje! Znaš kako, možda samo nemam to dovoljno u fokusu. Zaista ne znam. Znaš i sam, pravio sam jako mnogo muzike i imam jako mnogo ideja pa ne želim da preplavim tržište. Verovatno postoji nešto sa takvim vajbom na šta sam zaboravio.