Intervju: Teenage Techno Punks

Teenage Techno Punks važe za heroje srpske andergraund scene, svojevremeno paleći i žareći podijume beogradskih klubova devedesetih godina prošlog veka. Marko Nastić, Dejan Milićević i Miloš Pavlović bili su neizostavni deo i lideri cele generacije u kultnom klubu Industria, koji je pružao sigurno utočište rejverima uz sablasni zvuk sirena 1999. godine. Teenage Techno Punks su, sticajem okolnosti, sasvim nenametljivo, postali kreatori i protagonisti jednog ovdašnjeg zajedništva za kojim vlada nostalgija među starijim klaberima koji znaju šta znači prepričavati jedan rejv mesecima i šta znači kada je svaki posetilac ključni deo scene.

„Tinejdž tehno pankeri“ nastupiće na Dance Areni u četvrtak, 7. jula, posle apsolutnog šefa globalne house scene, Solomuna, što će ujedno biti svojevrsni trijumf Balkana na svetski famoznoj bini EXIT festivala! Pred njihov povratak na scenu, uoči ovogodišnjeg EXIT festivala, popričao sam sa Markom, Dejanom i Milošem o tome šta se sve desilo u skoro 15 godina koliko nisu nastupali u punom TTP tročlanom sastavu.

Nekada ste diktirali tempo koji niko nije mogao da prati i konstantno pomerali granice, primoravajući ostale da prate i napreduju sa vama. Da li smatrate da današnja scena ima na koga da se ugleda, svog uzora, vođu? I ako ima, ko su ti ljudi?

MP: Ne znam koliko je to neophodno. DJing ne treba da ima prevashodno nekog vođu scene, jer ona ne bi trebala da se deli. Muzika se doživljava na rejvu u nekoj skupini i konzumira se u grupama. Odatle i potiče moj neki vid druženja sa ljudima i uvek sam imao potrebu da delim muziku sa ostalima. Tako da po meni ne postoji neki drugi, treći, peti, deseti. Nikad nisam tako percipirao.

Ko su po vama ljudi koji se trude da izbace nešto novo na scenu. Na koga bi trebalo obratiti pažnju?

DM: Pazi, ima kvalitetnih klinaca. Sad, naravno, pojavljuje se svako malo neko ko ima neko znanje, ima dobro uvo i ko je u stanju da napravi dobar trek. Definitivno, moji omiljeni su najpovučeniji i nekako ne stigne šira javnost da sazna za njih. Postoji sad ta ekipa tih malo agresivnijih koji furaju svoj trip koji je fazon nove generacije. Na primer, Manjane je meni jedan od omiljenih, jako je talentovan. Mali Mene je super isto, njega pratim od početka. Jedan drugar mi je pokazao i dečko radi odličnu muziku.

MP: Nemanja Krstić i Subotić. Ali to je druga ekipa. Na primer, Subotić je specifičan jer je to čovek iz senke. Radi trekove za sebe i jako je talentovan. Odradio je jednu ploču koja je bila fenomenalna, ali posle toga ništa nisam uspeo da nađem. Fazon, kući ima muzike za 17 albuma i jednostavno je lik u tom fazonu da ne želi da se eksponira. Nije mi jasno zašto to radi, ali je i dalje odličan! Nemanju znam, ali on ne izdaje muziku već radi live. To su ljudi koji trebaju da prelome i izdaju svoju muziku na vinilu- da naprave sledeći korak. Ali to je žestoka andergraund muzika. Ima tu ljudi dosta, ali je teško iskristalisati se jer ne postoji klasičan proizvod.

Kako vam se čini današnji komercijalni zvuk tehna? Pogotovu taj Drumcode zvuk?

DM: Drumcode je definitivno otišao u neke komercijalnije vode i tih nekih par lejblova i njihovi artisti su postali komercijalniji, a njihova muzika je postala dosta jednostavna, dobro isproducirana, nabijena, svakog trenutka možeš da pretpostaviš šta će se desiti. Otprilike, to je neki šablon rada kako se radi popularni tehno. Ali, ima dobrih andergraund tehno artista, pogotovu neke starije ekipe koja se bavi analogijom i oldschool zvukom, takoreći, pravim tehno zvukom. Tehno koji je nekad bio andergraund se i danas radi sa sličim konceptom. Tu je podela crno-belo. Napravila se neka varijanta neke andergraund scene koja je mega popularna i neke ove andergraund scene koja nije nepopularna zato što se puno ljudi i dalje loži na to.

MN: Tehno se oblikovao i redukovao između tehna i trensa, i sad kad pogledam ko sve ide kod nas na žurke uglavnom bude ta trens ekipa koja je išla na psihiodeliju. Meni tako taj scenario izgleda. Generalno, ima dobrog tehna i velika je ponuda. Na primer, Miloš (Pavlović) je uspeo da izvuče muziku za koju nikad nisi čuo i to zna da bude dosta inspirativno. Kad smo bili klinci jurili smo vinile i cimali se oko miksa, što i dan danas radimo. A ovo je malo drugačije, jer svako danas ko se nađe u toj brzini pronađe vid bekstva da uzme brzo neku lovu, da pušta muziku u nekom restoranu, kafiću, bez ikakvih troškova.

Vezano za ozbiljnost, koliko se olako danas izdaje muzika? Ljudi uopšte ne shvataju koliko je teško i bitno cimati se da se napravi celokupan proizvod sa jedinstvenim zvukom, dobrim vizuelnim identitetom, čvrstom podrškom medija. A da se pri tome ne kopiraju drugi. Koliko je teško voditi jedan lejbl?

MN: Pa prilično je zeznuto. Dugo godina sam to radio i dosta puta sam izgubio novac, bio pred bankrotom zbog loše distribucije. Sad radim to za sebe i za sledeća neka izdanja koja budu izašla na vinilu znam da moram da uložim pare, da se pozabavim time i realno puno ti vremena treba za to. Bila je drugačija procedura kada smo mi to radili. Nije lako. Mislim da mlađi ljudi danas rade to da bi izdali ploču. Možda kad bi ljudi imali bolji kanal za PR, imalo bi smisla.

Koji je vaš stav povodom slučaja „analogija protiv digitalije“ i „vinili protiv kompova“?

MP: Vinil je puristički i istorijski ustaljen format, i nekada je bio standard. On nama zvuči drugačije i leži nam, navikli smo na njega od kad smo bili klinci.

MN: Neću da lažem, kupujem nimalo jeftina „vinyl only“ izdanja, ali ih vrtim cele sezone dok se svi pitaju koja je traka u pitanju. Dok se okrene krug ja imam novu. To u suštini jeste cela filozofija DJinga koja ide ka novom nivou. Digitalna izdanja na kao promo dobijam, ali vinil izdanja su muzika koja nije dostupna svima.

DM: Svakako su vinil izdanja postala neki kuriozitet, jer su trake na taj način postale opipljive usled pojave na tom fizičkom formatu. Definitivno, uz nove tehnologije, ti možeš da imaš svoj studio na laptopu. U stanju si da napraviš trek dok si na odmoru u svom nekom bungalovu, što je sa jedne strane isto jedna super stvar, ali sa druge je upravo zbog toga i došlo do tog muzičkog zasićenja gde se toliko puno muzike izdaje. Da se ne lažemo, svako ko kupi laptop, zvučnu karticu i dva zvučnika može da ima svoj mali bedroom studio, što je ok sa jedne strane. Sa druge strane, ceo taj proces je popularizovao ovaj posao i olakšalo je ljudima da dođu do svog proizvoda brzo.

Šta je nekada bio pokretač elektronske scene tada, a šta je sada?

DM: Tada je bio čist entuzijazam. Jednostavno želja da se upustimo u nešto novo. Ta energija je bila ludilo i svi smo čekali sledeći vikend sa ushićenjem. Uopšte nije bila varijanta dođeš na žurku i odeš. Tada su se pravile žurke koje su se prepričavale mesecima i odlazio sa drugarima da se nezaboravno provedeš.

MN: Mislim da je kod svih isti entuzijazam. Družim se sa mlađim ljudima i njihov razlog se ne razlikuje nešto puno od onoga zašto smo se mi nekada cimali. Mi smo, tipa, 20 godina stariji i iskusniji, ali se vremena se menjaju i scena je veća, te je pitanje samo ko šta voli. Ne treba se nešto mnogo obazirati oko toga. Trudim se da plasiram ono što volim u pravcu gde treba i svako ima prostora da može da pronađe sebe u tome što voli.

Kako se Miloš pridružio celoj TTP priči?

MN: Svi smo se zajedno družili, a Miloš i ja smo išli zajedno u školu. Miloš je voleo dobru muziku i imao je veliku kolekciju ploča i tako se polako sve dešavalo, korak po korak.

MP: Mi smo bili jako strpljivi po tom pitanju i igrom slučaja se pogodilo da sam ja isto to počeo da radim u vreme kad i oni. Mi se svi nismo poznavali, dok nisam čuo Marka u Omenu. Na tom se bazira cela ova priča iz 90ih. Ja se sećam jako lepih stvari koje su mi ostale u sećanju. Sećam se njega (Marko) kad je prvi put pustio „The Bells“ od Jeffa Millsa- to je fleš koji je meni trajao sat i po vremena, od jedne pesme. To je ono što ja pamtim. Sećam se celog njegovog seta i ploča, mogu da ti ih navedem sada ako želiš. Toliki je uticaj taj izlazak ostavio na mene. To je bio toliko jak fleš da je sve što se desilo nakon toga splet okolnosti. Ja sam nakon toga krenuo svoju priču da furam što se tiče miksanja, i onda smo se nakon određenog vremena zaokružili.

Većina vodećih država poznatih po klabingu i produkciji ima svoj prepoznatljivi elektronski zvuk. Kod Amera su to Detroit i Čikago, Nemci imaju Berlin i Minhen, dok su Šveđani i Rumuni poznati po svom jedinstvenom pečatu. Ako je etno prirodni zvuk Srbije, šta je njen urbani pandan?

MP: Mislim da je problem nedostatak tog srpskog zvuka u elektronskoj muzici. U poslednjih 15 godina ne postoji dominantan zvuk. Mislim da je Nemački i Rumunski zvuk baziran na tome što se jedan zvuk konstantno propagira i na osnovu toga je nastao zvuk jedne scene. To je splet okolnosti koji se desio kod njih na sceni.

MN: Nema toga još uvek, ljudi se još traže. Ima svačega i puno različitih sfera. Svako radi svoj neki drugačiji trip i možda će se desiti neki producent koji će biti toliko jak da će ljudi početi da ga prate i uživaju u njegovom zvuku. Jednostavno trenutno nema te kohezivnosti. Ko zna, možda dubstep postane glavni pravac. Mi smo sa Recon Warriors etiketom radili taj tribal tehno i ljudi su dosta ostali na tom zvuku. Muzika se menja stalno i ljudi se teško prilagođavaju, tako da će vreme pokazati šta će biti novi hit.

Dance Arena ove godine biće mesto ponovnog povratka na scenu slavnog tria. Većina ljudi jedva čeka da se vratite za DJ pult i pokažete mladima kako se nekad ordiniralo u TTP vreme. Koji je vaš omiljeni Dance Arena momenat?

MN: Uh bilo ih je dosta. Spremala se kiša, a ja sam pustio stvar, koja je izašla na Recon warriorsu, koja je imala nenormalno dugačak brejk. I to je trajalo dok nije puklo kad je Sunce izašlo. Bilo je sprektakularno, neverovatno. Mada, bilo je dobrih trenutaka i u početku, meni se sviđaju ti počeci.

MP: Definitivno meni jedan od najfascinantijih momenata je bio u Rovu kada je nastupao Jeff Mills I 8000 ljudi sa maskama, jer od prašine nije moglo da se diše. Najviše zbog tih istih ljudi koji su bili tu.

DM: Dance Arena je tokom ovih petnaest godina Exita postala sinonim za ludu zabavu na najvećem dance floor-u u Srbiji i definitivno onaj raver koji nije osetio tu energiju u klancu novosadske tvrđave još nije položio diplomski. Meni lično najčarobniji trenutak je jutro closing-a festivala kada se kroz mix izmaglice i prašine naziru desetine hiljada zadovoljnih glava posetilaca koji kao hipnotisani đuskaju uz trekove koje puštam, neprocenjivo. Taj sklop energije ljudi, ludačkog ozvučenja, back stage ekipe i nasmejanih drugara je dobitna formula koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.