Riđokosi iliti Rødhåd nastupiće 22. aprila u klubu Drugstore u okviru prvog No Sleep vikenda u Beogradu. Jedan od vodećih techno umetnika na svetu predstaviće domaćoj publici svoj distopijski zvuk, a u razgovoru sa Mixmag podelio je kako je sve počelo.
Kako je Mike Bierbach izgradio svoje ime? (koje je promenio iz Redhead, ili lokalnog Der Rote, nakon što je saznao da postoji istoimeni di-džej u Belgiji). Neuobičajeno, nije se probio zahvaljujući studijskoj produkciji, već je bio priznat kao di-džej u svom rodom Berlinu u vreme kada je izdao svoj prvi EP. Niti zahvaljujući aktivnom pristustvu u socijalnim medijima ili svojoj povezanosti sa nekim od berlinskih svetski priznatih etiketa ili klubova.
Ovo je priča o autsajderu koji se probio zahvaljujući svom talentu, odlučnosti i viziji kao i maloj pomoći svojih prijatelja.
„Oko 2005. godine sam prvi put bio rezident u Berlinu.“ kaže Bierbach. „Bio je to mali klub po imenu Zementgarten. Puštao sam dab i tehno jednom u nekoliko nedelja. Često bih radio uvodni set i to mi se sviđalo. I dalje volim da radim intro, da ustanovim dobar vajb za to veče. Ali bilo je teško jer su u Berlinu uvek postojale grupe, ekipe koje su organizovale događaje, a ja se nikada nisam osećao kao da pripadam bilo kojoj.“
Za vreme ove rezidencije Bierbach se prepustio nešto sporijem, prostranijem i više atmosferskom zvuku kako mu je dosadio nemilosrdno ubrzavajući tvrdi tehno koji se povezuje sa Berlinom – naročito sa mestima poput Tresor-a, koji je jedna od njegovih najranijih klupskih inspiracija. Usporavajući od 145bpm tempa kojim je puštao kao tinejdžer, dab koji je počeo da pušta nije subžanr iz Jamajke već muzika koju rade imena poput Maurizio-a i Basic Channel-a. Bio je rezident dve godine, sve dok se klub zatvorio.
„Često bismo posećivali Berghain. Nakon što je Berlin ostao bez Ostgut-a i starog Tresor-a grad kao da je čekao na nešto novo. Postojale su glasine da ne možete vrteti u Berghain-u ako niste nešto izdali. To nije bilo sto posto tačno, ali morao sam da radim na svojim di-džej veštinama sve do 2010. da bih dobio prvu šansu. Dugi setovi tamo su mi pomogli i jako sam zahvalan tom klubu.“
Iako je sebi izgradio ime pre kao di-džej nego kao producent (i dalje veruje da je to srž njegovog indentiteta) bilo je potrebno skoro godinu dana da osnuje svoj projekat.
„Znao sam da će mi biti potreban pravi dizajn jer sam želeo da zadržim ovaj identiten dugo, da ga razvijem kao etiketu i vremenom izdajem muziku. Bilo je potrebno možda šest ili sedam meseci da smislim ime.“ U tome mu je pomogla bliska ekipa koja je i dan danas sa njim. Dva stara prijatelja od kojih je jedan njegov menadžer za turneje a drugi menadžer etikete.
[soundcloud url=“https://api.soundcloud.com/tracks/175285740″ params=“auto_play=false&hide_related=false&show_comments=true&show_user=true&show_reposts=false&visual=true“ width=“100%“ height=“450″ iframe=“true“/]
Odrastao je u Istočnom Berlinu i tu je prvi put razvio ljubav prema dens muzici, pre svega subžarnu gabba ili gabber, ranom hardcore-u. „Bio je tvrd, radikalan. Veliki deo Nemaca sa istoka se identifikovao sa njim. Zvučao je kao Istočna Nemačka. Brutalno, razorno.“
Oduvek je bio naklonjen stvaralaštvu. Sa petnaest godina je kupio svoj prvi turntable. Radio je kao neka vrsta šegrta u jednoj firmi gde je naučio da radi konstrukcijske crteže za arhitekte, a kao mlađi bio je jako zainteresovan za grafite. „Kao umetniku nije vam baš lako. Nemate redovan prihod a ja sam želeo da zarađujem kako bih mogao da kupujem ploče i imam svoj stan. Takođe mi se i sviđao posao jer me je veoma interesovala tehnika.“ Sve do pre tri godine radio je oba posla.
Kada je osnivao Dystopian nije imao u planu da postane internacionalni di-džej i posveti sve vreme muzici. „Prve prave žurke koje smo pravili, napravili smo sami. Imali smo jednog prijatelja koji je radio u firmi koja je iznajmljivala ozvučenje. Vikendom bismo samo organizovali transport, stavili zvučnike i odlazili na polje. Imali smo šator, mali sto, gramofon i zvučnike i to je to. Nismo razmišljali o stvarima poput lajtšoua; bili smo fokusirani na muziku.“
Danas su njihove žurke daleko od jednostavnih, ali je fokus i dalje na muzici koja sada dolazi sa industrijskom, mračnom estetikom koja se može osetiti u svim segmentima.
„Oduvek sam bio fan određene vrste filmova – Blade Runner, The Matrix, Running Man. Kada se prikazuju ljudi koji su pod nekim većim autoritetom, kao u onim fimovima gde je društvo podeljeno, uvek sam se identifikovao sa onim ljudima koji su bili skriveni pod zemljom. Kada biste otišli u Tresor ili Berghain bilo je kao da ste ušli u neko novo, nepoznato društvo. Svuda je tama i zvuk mašina. Bila je to savršena estetika: vizualno i zvučno. Možda smo se poistovećivali sa tim jer smo bili iz Istočne Nemačke. Uvek je postojao taj osećaj da smo autsajderi, marginalne društvene grupe.“
„Mi nismo zaista bili tolko subversivni. Mislim, imali smo dobre roditelje, ja sam imao posao. Nije kao da sam bio jedan od revolucionara sa željom da se bori protiv autoriteta. Bilo je to jednostavno ono što smo mogli da vidimo.“
Prva Dystopian žurka održana je 2009. godine na kojoj je nastupio i Ben Klock kao i Shed i Sandwell District. Ali ono što će najviše ostati upamćeno je Rødhåd-ov epski završni set. U pozadini prikazivan je futuristički crno-beli film Fritz Lang-a Metropolis. Prvo izdanje etikete iz 2012. godine bio je i njegov prvi EP inspirisan ni manje ni više nego Orvelovim romanom ‘1984’, a Rødhåd naglašava da bi debi album mogao uslediti do kraja 2016. godine.
„Za mene tužne emocije su jače od srećnih. To ne znači da sam tužna osoba. Svako ko me poznaje posvedočiće da sam srećna osoba. Ali za mene, kada tražim muziku, čak i na radiju, kada čujem taj podižući zvuk, to na mene ne prenosi nikakvu pravu emociju. Više me dotakne tužna pesma i melanholični vajb. Stvarnija je od ove… instant sreće.“
Izvor: Mixmag
