Prvo izdanje ФOMO Music & Art Festivala donelo je Beogradu nešto što mu je, čini se, nedostajalo, događaj u kojem je muzika zaista bila u prvom planu. Bez previše buke oko samog događaja, bez potrebe da se pažnja usmerava na bilo šta drugo. Samo dobra muzika, ljudi koji je vole i prostor u kojem sve to može prirodno da se spoji.
Od prvih popodnevnih sati publika je pristizala, podijum se postepeno punio, a sa njim je rasla i energija. Ono što je bilo posebno jeste činjenica da ljudi nisu dolazili samo da bi „bili viđeni“. Dolazili su da slušaju, da plešu, da se sretnu sa prijateljima, upoznaju neke nove ljude i provedu nekoliko sati uz muziku koja ih pokreće. Upravo je to ono što danas najviše nedostaje svakom pojedincu, a posebno zaljubljenicima u muziku, prostor u kojem nema potrebe da se bilo šta dokazuje. Gde možeš da dođeš sam, a da se vrlo brzo osetiš kao deo nečega.
Ambijent je tome samo dodatno doprineo. Pogled na grad, Dunav i Savu, zelenilo Kalemegdana i Pobednik kao simbol Beograda stvorili su kulisu koja je muzici dala potpuno novu dimenziju. Ali ono što je ostalo u sećanju nije bila samo scenografija. Bio je to osećaj koji se stvarao ispred bine.
Za artiste koji su nastupali u nekim od najpoznatijih svetskih klubova i na festivalima, ovaj prostor bio je iskustvo za sebe. Za publiku, međutim, najvažnije je bilo ono što se dešavalo između pulta i podijuma, direktna reakcija na muziku, bez distance i bez suvišnih barijera.
Posebno upečatljiv trenutak dogodio se kada je Tomoki Tamura preuzeo pult u vreme zalaska sunca. Njegov set je potpuno pogodio trenutak i prostor, izvrsna selekcija, ritam i način na koji je gradio atmosferu prirodno su se stopili sa ambijentom, lokacijom i prirodom koja je okruživala festivalski prostor. Njegov house zvuk, poslednji zraci dana i pogled na grad spojili su se u scenu koja je izgledala gotovo nestvarno. Bio je to intro set koji nije pokušavao da nadjača prostor, već da ga iskoristi i postane njegov deo. Kako je sunce zalazilo, publika se sve više približavala muzici, a atmosfera je postajala sve intenzivnija. Tamura je kroz pažljivu selekciju i osećaj za trenutak postepeno gradio energiju, ostavljajući publici dovoljno prostora da se prepusti muzici. Bio je to jedan od onih setova u kojima se muzika ne odvaja od mesta na kojem se čuje, već zajedno sa njim postaje deo doživljaja.
Nakon Tamurinog seta, Richy Ahmed je preuzeo pult i predstavio deo svoje nove produkcije, ali ono što je posebno obeležilo njegov nastup bio je način na koji je preuzeo energiju koju je Tamura ostavio iza sebe. Vrlo pažljivom selekcijom postepeno je podizao publiku, gradeći atmosferu upravo za ono što je trebalo da usledi, susret sa dvojicom velikana detroitske elektronske scene, Carlom Craigom i Kevinom Saundersonom.
Carl Craig je tokom svog seta napravio nekoliko trenutaka koji će se dugo pamtiti. Kada je pustio „Black Water“, Octave One feat. Ann Saunderson, reakcija publike bila je gotovo instinktivna. Ljudi su se hvatali za glavu, pevali, smejali se i gledali jedni druge kao da žele da potvrde da svi osećaju isto. U tom trenutku nije bilo važno ko je ko, odakle je došao niti koliko dugo sluša elektronsku muziku.
Nakon toga usledio je i legendarni hit „Good Life (Inner City Edit of Carl Craig Extended Remix)“, još jedan trenutak u kojem je publika potpuno prihvatila ono što se dešava za pultom. Ruke u vazduhu, osmesi, ljudi koji plešu jedni pored drugih i osećaj da je čitav podijum u istom ritmu. Bio je to jedan od onih prizora koji ne zahtevaju dodatno objašnjenje, dovoljno je bilo pogledati publiku.
Kevin Saunderson nastavio je u svom prepoznatljivom maniru, kroz nekoliko svojih kultnih Detroit techno traka, podsećajući zašto je zvuk koji je nastao u Detroitu ostao toliko važan i snažan. Njegov set nije bio samo povratak u istoriju, već dokaz da dobra muzika ne zastareva. Ona samo pronalazi nove generacije koje će je razumeti.
Uz Tomokija Tamuru i Richy Ahmeda, kao i domaće izvođače Nemaxa, Nikolu Vemića, Marka Milosavljevića i Dakmana, ФOMO je tokom celog dana gradio jednu pažljivo povezanu muzičku priču, u kojoj nijedan set nije bio samo uvod u sledeći, već deo šire atmosfere.
Ipak, možda najlepša slika celog festivala nije bila samo ona koja se dešavala za pultom, već ona ispred njega. Tomoki Tamura, Richy Ahmed i Carl Craig ostali su da slušaju svoje kolege. Artisti, koji su mogli da odu nakon svojih nastupa, otišli su u masu sa publikom i sa nestrpljenjem čekali sledeći set. Svi su želeli da čuju Kevina Saundersona, ali i da pruže podršku svakom kolegi koji je bio za pultom. Takve stvari se danas retko viđaju. U vremenu u kojem se festivalska publika često kreće od jednog nastupa do drugog, jureći sledeće ime i sledeći trenutak, na ФOMO-u se dogodilo nešto mnogo jednostavnije i mnogo vrednije, ljudi su ostajali. Slušali su. Podržavali jedni druge.
Artist do artista, rame uz rame sa publikom.
Nije postojala potreba da se bilo ko izdvaja. Nije bilo važno ko je upravo završio set, a ko tek treba da izađe za pult. Svi su bili deo istog podijuma i iste muzičke priče. Upravo taj osećaj zajedništva, poštovanja prema muzici i međusobne podrške između izvođača i publike bio je jedan od najlepših aspekata prvog izdanja ФOMO music & art festivala.
Možda je baš to ono što je nedostajalo, ne samo Beogradu, već svakom gradu koji želi istinsku muzičku scenu: da izvođači slušaju izvođače, da publika sluša muziku i da svi zajedno ostanu zbog onoga zbog čega su i došli.
ФOMO je tokom celog dana gradio jednu kontinuiranu muzičku priču. I tu se možda nalazi i najveća vrednost ovog festivala. Nije bilo potrebe za podelama. Nije bilo potrebe za VIP konceptom koji odvaja ljude od podijuma. Nije bilo potrebe za dokazivanjem. ФOMO je pokazao da Beogradu ne treba nužno još jedan događaj koji će biti veći, glasniji ili spektakularniji. Potreban mu je događaj koji ima razlog da postoji. Dobra selekcija. Kvalitetni izvođači. Publika koja sluša. Prostor za druženje. I energija koja nastaje kada se ljudi okupe oko nečega što iskreno vole.
Art segment festivala dodatno je otvorio prostor za savremenu umetnost, ali je srž ФOMO-a ostala jasna, muzika je bila razlog dolaska, a ljudi su bili ono što je napravilo atmosferu.
Prvo izdanje ФOMO music & art festivala ostavilo je utisak koji je teško izmeriti brojem posetilaca ili imenima na line-upu. Ostao je osećaj da je Beogradu potreban još ovakav prostor za muziku. Mesto gde možeš da dođeš zbog jednog izvođača, ostaneš zbog sledećeg, a na kraju shvatiš da si nekoliko sati proveo okružen ljudima koji osećaju isto što i ti.
