Favio Inker: “Publika u Beogradu me podseća na publiku u Argentini.”

Favio Inker je DJ i producent iz Buenos Ajresa, čiji je zvuk snažno oblikovan Indie Dance estetikom. Objavljivao je muziku na najvažnijim etiketama ovog žanra, među kojima su Jeahmon!, Phisica, Critical Monday Records, Artessa Music, Sapient Robots, Print ID, Nein Records i mnoge druge. Vodi i sopstveni lejbl, Slow Cycle Records. Danas se smatra jednim od najprepoznatljivijih predstavnika savremenog Indie Dance zvuka u Argentini, a kroz svoj rad neumorno radi na tome da ovaj stil približi što većem broju ljudi kao i njihovim emocijama. Večeras se vraća na binu Ben Akibe, gde će nastupiti ponovi i u najluđoj noći u godini — na dočeku Nove godine.

Šta si pronašao drugačije u evropskoj sceni u odnosu na argentinsku?

Teško je generalizovati „evropsku scenu“ jer je svaka zemlja potpuno drugačija. Holandija nema nikakve veze sa Irskom, Francuska je veoma drugačija od Srbije — svako mesto ima svoju kulturu, svoju publiku i svoju energiju. Negde su stvari bolje u Evropi, negde su bolje u Argentini.

Ono što mogu da kažem jeste da elektronska scena u Argentini prolazi kroz odličan period. Brzo raste širom cele zemlje, postoji ogroman broj događaja i veoma jako tržište. Iskreno sam srećan zbog toga gde se argentinska scena trenutno nalazi i koliko brzo nastavlja da se razvija.

Da li osećaš da je selidba uticala na tvoj zvuk ili način na koji stvaraš muziku?

Teško je reći da li je promena mog zvuka isključivo posledica selidbe, ali osećam da je imala uticaja. Na primer, u poređenju s Argentinom, ovde u Irskoj — gde sada živim — DJ-evi uglavnom puštaju na mnogo višem energetskom nivou, a kultura „warm-up“ setova nije toliko izražena. To me je nateralo da podignem BPM i ukupni intenzitet svojih traka.

Ali istovremeno, muzika stalno evoluira, a Indie Dance — koji me najviše predstavlja — prolazi kroz sopstvenu transformaciju. Tako da mislim da je moja promena zvuka rezultat kombinacije različitih faktora, ne samo toga što sam se preselio.

Reci mi nešto o Slow Cycle Records. Šta te motivisalo da pokreneš sopstvenu etiketu?

Slow Cycle je zapravo počeo kao mali serijal žurki. Ako bih morao da izdvojim ključni trenutak, bio bi to moj rođendan tokom jednog letnjeg dana, žurka pored bazena sa ekipom iz Logia Records. Fenomenalno smo se provodili, a oni su u tom trenutku već imali svoju etiketu. Upravo su oni ti koji su nam pomogli da shvatimo šta zapravo znači pokrenuti label i učinili da ta ideja deluje ostvarivo.

Oni su definitivno bila najveća inspiracija. Uvek kažem da bez Logije možda Slow Cycle Records ne bi ni postojao.

 

 

Četvrti put nastupaš u Ben Akibi. Šta ovaj klub ima što te uvek vrati?

Bez ikakve sumnje — publika u Beogradu ima nešto što me mnogo podseća na argentinsku publiku. Način na koji se povežu s muzikom je zaista poseban — energija je prelepa. Ben Akiba je takođe legendarno mesto za beogradsku scenu, tako da mi je uvek čast da tamo nastupam.

Pored toga, imam tu sreću da sam izgradio divan odnos sa vlasnikom. On je čovek s velikim iskustvom, neko koga iskreno poštujem i cenim. Deliti vreme s njim i ljudima ovde dodaje lični pečat koji svaki moj povratak čini još posebnijim.

Gledajući ka 2026. godini — koji su glavni ciljevi za Slow Cycle Records?

Za 2026. jedan od glavnih ciljeva nam je da Slow Cycle još jače pozicioniramo kao globalnu referencu za Indie Dance zvuk. Istovremeno, želimo da otvorimo naš muzički spektar. Već radimo na tome i osećam da label postaje bogatiji i raznovrsniji u pogledu izvođača i stilova koje uključujemo.

Ako bi morao da opišeš svoju muziku u tri reči, koje bi to bile?

Energija, radost i isključenje iz realnosti.

Prošli put si napravio veoma poseban edit za nas. Šta si osetio kada si čuo ljude kako pevaju i viču na dancefloor-u?

Bilo je iskreno neverovatno. Na početku sam bio malo uplašen jer znam koliko je velika istorijska i kulturna vrednost ove prelepe zemlje. Razgovarao sam sa Trifom da se uverim da je sve u redu, i kada mi je dao zeleno svetlo — pustio sam ga bez straha.

A kada sam čuo sve kako pevaju i viču na podijumu, to je postao jedan od onih trenutaka koji se nikada ne zaboravljaju.