Prvi utisak je da je događaj većinski okupio devojke, što je dugo misaona imenica beogradskog klabinga i pritajena želja svih organizatora, verujem i Ilussions-a. Nažalost i pred kraj ere Tjuba i Saunda, nekih slavnijih dana beogradskog klabinga, i ono malo devojaka koje bi u dva, tri ujutru došle u klub, momentalno bi „pobegle“ kada bi videle punu binu znojavih muškaraca, iza kojih je uveliko težina šest, sedam piva. Teško je utopliti i ušuškati beogradske hangare, ali oni jesu bili topliji nego inače.
Piše: Pavle Jaksić
To je i potvrda da lepršava i senzualna muzika Keinemusika, čiji je Port deo, možda i više prija lepšem polu ili su prosto dobar kapital za društvene mreže, jer oni su i dalje „place to be“. Ozvučenje je bilo odlično, koje je u nekim momentima Port nepotrebno testirao do granica naših slušnih mogućnosti upitnim izborom pesama, koje su više bile test opterećenja, nego njihova standardna Afro-Bijonse-Lambada muzika.
DJ pult u samom centru događaja, tzv. 360° Boiler Room koncept, definitivno je bio pun pogodak koji je stvorio intiman, a ujedno i osećaj zajedništva, a taj koncept je kolektiv Keinemusik doveo do globalnog vrhunca u festivalskim i klupskim razmerama, što nije njihov izum. Ukoliko je ovo samo Portova ideja, organiztori bi mogli i u budućnosti da je slede.
Ideju da je DJ ravnopravan deo podijuma prvi je sproveo Mancuso u svom klubu The Loft, gde su zvučnici bili raspoređeni svuda unaokolo, a pult nije bio izdignut na binu, već na podu, među ljudima. Kasnije se trend nastavio u Velikoj Britaniji, na ilegalnim skladišnim žurkama i po poljanama, kada se pult postavljao tamo gde ima struje, često u samom centru kruga koji bi ljudi prirodno formirali da plešu okrenuti jedni prema drugima, a ne prema izvođaču, što je povratak korenima klupske kulture i vid bunta protiv „bina-oltar“ koncepta.
Da, DJ-evi jesu globalno popularni, ali ne bih od njih pravio Betovene, posebno što su mnogi didžejevi danas tu gde jesu kao plod dobrih konekcija i protežiranja. To će vam tajno priznati i mnogi didžejevi u Beogradu, koji se žale da često ne možete da puštate negde ukoliko niste dobri sa nekim od menadžera, i ukoliko niste spremni da gutate žabe, pa i od nekih samozvanih selektora i“muzičkih urednika“ kojima treba da šaljete setove sa Saundklauda kao ispoved, koji najčešće pojma o muzici nemaju.
Kvalitet nije merna jedinica za uspeh, nažalost. To najbolje zna i Adam Port. On je istu ovakvu muziku puštao u šatorima pre petnaestak godina, gotovo pred desetak ljudi na baštenskim festivalima u Nemačkoj. Često i odaje utisak nekoga kome je muka kako ga sada svi obožavaju, slikaju se sa njim i tapšu ga po ramenu. Bukvalno ga čereče.
Priča koju su Keinemusik prodali, nije otišla u etar kroz njihovu muzičku catch all nišu, koja je pogodila vajb većini, već je to učinio hajp koji je oko njih stvoren, preko Drejka, Naomi Kembel, žurki u Sen Tropeu, i cele „ljubav priče“ koja je svuda morala debelo da se plati, pa i u Beogradu.
Smara to i Porta, pa bi on i danas najradije da ukine telefone i podeli vinil onome ko ga ne fotografiše, a malo i ne bi, jer su ga upravo ti isti aparati izvukli iz onih šatora.
Uglavnom, ambijentom je stvoren utisak da su svi koji su došli na žurku jednako važni bez obzira na cenu koju su dali za kartu. Oni u parteru su rekao bih bili i privilegovaniji, što nije prvi događaj koji obesmišljava VIP lože, i baca ih van centra dešavanja. Ukoliko je fokus na komforu i izdvojenosti, VIP radi posao, ali kada je u pitanju atmosfera i energija, sve češće postaje mesto iz kojeg se beži nakon sat vremena u masu, makar to rade oni kojima je muzika na prvom mestu, a ne mesto koje je najbolja pozicija za dobar Instagram ril.
Na kraju, najviše je razočarao onaj od koga se najviše očekivalo, kako to ume često da bude slučaj. Bolje da se držao sigurice, jer je Keinemusik pitka muzika, kao dobar elektronski pop koji ne može da ne legne ljudima kada hoće da se opuste. Lakoća.
Port je hteo nešto da eksperimentiše, možda i umoran što publika koja dolazi da ga sluša nije ona koju bi on želeo. Par puta je zatvrdio što uz njih ne ide. Jedna klinka na izlazu je simpatično izgovorila svojoj drugarici – „nije vezao tri prelaza“. Da, bilo je i tehničkih početničkih grešaka, što je više nauk mladim didžejevima da se ne opterećuju oko grešaka, jer one mogu svima da se dogode i treba da se dogode, nego razlog da se Portu to zamera. Za tu lovu, i produkciju oko njega nije napravio ekstazu koja se očekivala, koju su recimo napravili WhoMadeWho, sa daleko skromnijom produkcijom, u ambijentu koji nije uspeo skroz da ušuška mrakaču Hangara.
Elektronska muzika je odavno postala ambalaža koja se prodaje, gde muzika nije na prvom mestu, zato su se mnogi žanrovi gotovo i ugasili. Hedlajneri puštaju ko pevaljke ono što masa hoće, i svi novci bukera na njih odlaze, a oni koji neće kompromise dobijaju šansu na kašičicu. Preživela je elektronika svašta, preživeće i društvene mreže i blještanje u VIP salonima. Na kraju će joj ostati verni oni koji su je zaista voleli, a oni koji je sada prate jer je popularna, okrenuće se nekom drugom žanru koji će tada biti trending.
Tada će uz neke pozitivne segmente viđene i na jučerašnjoj žurci možda moći ponovo da se priča o žurkama koje će podsetiti na nekadašnje slavne dane beogradskog klabinga.
