Marko Milićević, DJ i muzički producent rođen je Beogradu 2. oktobra 1979. godine, a odrastao je na Dorćolu. Završio je dizajn zvuka na Akademiji umetnosti u Beogradu, a 2000. godine izabran je među šezdeset ljudi sveta koji su pohađali seminare na RedBull Music Academy u Irskoj gde se ozbiljnije zainteresovao za bavljenje muzikom. Pod imenom Gramophonedzie nastupa od 2006.godine..,a od tada je potpisao pesme za veliki broj nezavisnih izdanja kao što su Gotta Keep Faith, Yazuka,Guesthouse, DiskoZoo, Oxyd i Shak Digital.
Postigao je globalni uspeh sa elektronskim muzičkim hitom “Why don’t you” koja je remiks džez klasika američke pevačice Pegi Li iz 1942. kada se Njegova numera u izdanju prestižne britanske kuće “Virgin-Positiva Records” našla na 12. mestu top liste, i preko noći svetskihit i osvojila je prvo mesto na MTV Dance Chart na britanskom MTV-u.
The Clubber: Za početak reci nam nešto o tvojim počecima, kada se javila ljubav prema muzici, kada si počeo da se baviš produkcijom i dj-ingom, koliko si dugo u tome?
Marko Milicevic: Ljubav prema muzici je nešto što mi je bilo prirodno od rodjenja jer su na to uticali moji roditelji i porodica. Bilo je normalno da idem u muzičku školu i da sviram neki instrument, tako da iskreno, nisam tu baš imao mnogo izbora. Moja ljubav prema dj-ingu se razvila kada sam imao nekih 12-13 godina jer sam dosta putovao i tako se upoznao sam sa dj kulturom. Moj prvi susret sa dj-ingom je bio u Londonu u jednoj prodavnici garderobe koja je u podrumu imala i prodavnicu ploca. U to vreme je taj tip prodavnica bio jako popularan po svetu. Momci sa dredovima su puštali ragge i jungle zvuk i ja sam odmah bio omadjijan. Kasnije, krajem devedesetih sam počeo da se više orijentišem prema house muzici u kojoj sam i danas. Što se tiče produkcije, moj prvi ozbiljan susret sa tom materijom se desio u Dablinu 2000 na RedBullMusic Academy gde sam se upoznao sa nekim ljudima koju su mi objasnili i uveli me u te vode.
The Clubber: Kada si već ozbiljno, da kažemo ušao u vode dj-inga i muzicke produkcije, šta je zapravo bio tvoj cilj? Koja je bila najveća želja koju si hteo da ostvariš?
Marko Milicevic: Počeo sam profesionalno da se bavim djingom 97/98 i potpuno od toga da živim. Nikada nisam imao neki poseban cilj, najbitnije mi je bilo da zaradim dovoljno novca da mogu da kupim nove ploče, tako da je to bio začarani krug pomalo. U to vreme mi je naravno bilo najbitnije da radim na što boljim žurkama i da pokušam da razvijem i proširim svoju karijeru van granica naše zemlje.
The Clubber: Koliko nam je poznato ti si završio nižu muzičku školu? Koliko ti u stvaranju muzike stvarno pomaže muzičko obrazovanje i šta je ono što je najpotrebnije da ima dobar producent? Muzičku inteligenciju, dobar osećaj za ritam, poznavanje muzike?
Marko Milicevic: Da svirao sam violončelo, možda bih i nastavio time da se bavim da nisam počeo da puštam ploče. Po meni, nema najbitnije stvari da bi bio dobar producent. Svi faktori utiču da bi se razvio u uspešnog producenta, ali definitivno da naslušanost utice na ukus i pravac kojim se baviš. Nekada mi se digne kosa na glavi kada vidim koliko su mladi dj i producenti plitki i nenaslušani, ali to je valjda odlika današnjeg vremena.
The Clubber: Kada si već ozbiljno, da kažemo ušao u vode dj-inga i muzicke produkcije, šta je zapravo bio tvoj cilj? Koja je bila najveća želja koju si hteo da ostvariš?
Marko Milicevic: Ne znam, to morate da pitate ljude iz RBMA-a oni su odlucili. Ja sam kao i svi poslao, u to vreme kasetu od 30min, sa mojim mixom.
The Clubber: Da li imaš neki moto u životu kojeg se držiš sve ove godine i iz čega crpis inspiraciju?
Marko Milicevic: Puno rada, možeš biti strašno talentovan, ali ako ne radiš dzaba ti. Kvalitet uvek izlazi na videlo i biti istrajan da to dočekaš. Što se tiče inspiracije, to zaista ne znam, jednostavno mi se dese stvari, nemam neko razumno objasnjenje za to.
The Clubber: Nastupao si skoro po celom svetu, da li ima nekih velikih razlika izmedju klabinga na primer u Kini, odnosno Hong Kongu ili Brazilu gde si takodje nastupao i u Evropi ili Beogradu, kakva je naša publika?
Marko Milicevic: Meni je publika svuda slična jer svi ti ljudi na žurke dolaze uglavnom iskljucivo da bi čuli moj nastup, tako da su razlike samo u temperamentu i mentalitetu naroda gde nastupaš. Način njihove zabave zna da bude malo drugačiji, ali u suštini je svuda isto. To je ono što me i fascinira jer mi se ponekad desi da zaboravim gde sam i da se obratim ljudima na srpskom pa se svi malo zbunimo. Naravno to se teško desi u Kini, hahaha, ali je bitan taj osećaj koji muzika načini da poveže ljude iako se ne poznaju. Neverovatno je kad se to doživi.
The Clubber: Koga bi izdvojio od talentovanih mladih producenata i zbog čega se oni izdvajaju od ostalih?
Marko Milicevic: Svaki domaći producent koji izdaje za DiskoZoo je neko u koga ja verujem da ima potencijal da prodje van granica naše zemlje i da je kvalitetan. Takodje u poslednje vreme su mi jako zanimljivi Igor Krsmanović, Durubuntu Jackers, kao i momak iz Slovenije, Angel Anx. Od stranih mladih su mi super Eats Everything, koji je već izdavao za DiskoZoo, Huxley i Andrea Oliva.
The Clubber: Ispričaj nam kako je nastao Disko Zoo label čiji si vlasnik?
Marko Milicevic: DiskoZoo je nastao u mojoj glavi kada sam imao nekih 11-12 godina. I sada mi zvuči neverovatno i zaista mi nije jasno zašto i kako mi je to palo na pamet tada. Znam da sam želeo da imam label gde će svako izdanje predstavljati druga životinja i gde se neće znati ko je koji izvodjač. Bilo mi je jako zanimljivo da kazeš nešto tipa ’’ ajde pusti slona on je tako groovy’’ ili ’’brate ladno je pustio žirafu sinoć u klubu’’ hehehe. Sećam se i da sam se malo iznervirao kada sam video da se pojavila ’’Circulation’’ izdavacka kuca koja je imala sličnu ideju samo sa bojama, svaki vinil im je bio druge boje. DiskoZoo je tako nastao, a trenutna ideja DiskoZoo-a je da predstavlja perspektivne izvodjače sa Balkana mada sam odlučio da će se koncept ove godine malo menjati i da ce možda biti zastupljeni više i strani izvodjaci koje volim. Moja filozofija oko DiskoZoo-a je da ću na etiketi izdavati iskljucivo muziku koju ja volim i puštam u klubu.
The Clubber: Vratio si se u Guesthouse Music sa pesmom ,,Number one“ koja je takodje prerada starog hita kultne grupe Change sa albuma Sharing Your Love iz 1982 godine, koja je uzdrmala house naciju i bilo je dosta dobrih kritika na njen račun, kako si došao na ideju da odradiš tu pesmu i da li i od nje očekuješ veliki uspeh kao što si imao sa ,,Why dont you“ ?
Marko Milicevic: Number One je nastao slučajno, zapravo nisam ni planirao da ga izdam. Sempl od ’’Change’’-a je korišćen mnogo puta u zadnjih 15godina, dosta ljudi ga je koristilo, ja sam slučajno naleteo na pesmu na youtube-u i setio se kako sam voleo vinil koji sam imao neke 97/98 ali posto je zvuk na ploči bio jako loš odlucio sam da napravim moju verziju. Posle sam tu verziju stavio kao podlogu za video koji je napravljen od klipova sa raznih žurki na kojima sam radio u 2011 i pojavilo se mnogo ljudi koji su počeli da se raspituju koja je muzika u videu. Pa me onda moj drugar Dj Mes koji je vlasnik Guesthouse-a nagovorio da opet izdam pesmu za njega. Pošto je i ’’Why Don’t You’’ prvo bio izdat za Guesthouse razmišljali smo da i ’’Number One’’ izdamo i okušamo sreću ponovo. Sada je već prošlo više od godinu dana od ’’Number One’’ i odlučili smo da izdamo ’’Boom Ep’’ koji je malo tvrdji zvuk, zapravo drugačiji od onoga što se očekuje od mene. Smorio me malo disco zvuk, svi su to krenuli da rade i meni je odmah već dosadno. Uvek se trudim da budem prvi u nekom zvuku i to ću nastaviti da radim.
The Clubber: Šta možemo očekivati od tebe tokom ove godine? Album? Možda neki novi projekat?
Marko Milicevic: Krenuo sam da radim novi koncept koji se zove ’’BACK TO GRAMOPHONEdzie Tour’. Posle mnogobrojnih velikih žurki sirom sveta uželeo sam se malih zadimljenih klubova i prisne i intimne atmosfere. Shvatio sam da mi to baš fali. Back to Gramophonedzie je zasnovan na ideji da opet puštam samo vinile na 3 gramofona, malo traktor i malo više muzike iz moje velike 12’’ kolekcije. Definitvno je drugačiji osecaj i groove kada se vrti ploča na gramofonu. Što se muzike tiče, album se sprema, verujem da će biti gotov do aprila/maja, a onda ću videti kako i gde ću ga izdavati. Imam ideju i da ga izdam samo na vinilu jer se 12’’ vraća na velika vrata i postaje ponovo zanimljiv. Ima mnogo nove muzike koje sam uradio u zadnjih par meseci tako da će ova godina biti obeležana novim izdanjima.
