Dave Harrington, njujorški multiinstrumentalista, džez gitarista, kompozitor i polovina čuvenog tandema Darkside, u Beograd se vraća u petak, 3. juna, u okviru novog Apgrade Live događaja. Posle upečatljivog koncerta koji su 2013. godine na Kalemegdanu priredili Darkside, te prošlogodišnjeg rasprodatog nastupa Nicolasa Jaara, izdavačka kuća iz Bruklina „Other People“ u Beograd se vraća sa promocijom svog novog bisera, albuma „Become Alive“, koji autorski potpisuje upravo Harrington, a na kojem su pored Jaara sarađivali i brojni „drugi ljudi“. Među njima je i Valentin Stip, koji se u Beograd ovog puta vraća kao podrška Harringtonu i njegovoj četvoročlanoj grupi. Pridružiće im i naš međunarodno priznati producent Nenad Marković kojeg publika poznaje pod numeričkim pseudonimom 33.10.3402. Ulaznice se prodaju na blagajnama Gigstixa i Eventima po prvoj, ranoj ceni od 990 dinara i njihov broj je ograničen, a sledeće cene ulaznica biće više.
Dave je sa svojim bendom stigao nekoliko dana ranije kako bi snimio novi materijal koji će najverovatnije biti predstavljen u petak na koncertu. Pričali smo o sceni u Njujorku, snimanju u Beogradu, poslednjem albumu kao i o tome šta nikada neće umreti.
Kakva je scena u Njujorku?
Njujork se sastoji od više manjih scena. Krcat je muzičarima, a klubovi se redovno zatvaraju i na drugim mestima otvaraju. Postoji toliko muzičkih supkultura sa svojom pričom, ali ono što najviše volim kod scene je to što su svi međusobno povezani i što stvaraju zajedno. Bogata je scena, posebno u Bruklinu gde možeš naići na indi rok, elektronsku i eksperimentalnu scenu. Meni se to sviđa jer sam deo svih tih zajednica. Na primer, prošlog meseca sam pre turneje nastupio tri puta za svoje prijatelje. Jedan od tih nastupa bio je ambijentalni set u saradnji sa violinistom, klavijaturistom i perkusionistom, a svirali smo za frontmena grupe „Antlers“, meni jednog od omiljenih sastava. Par dana kasnije smo otvarali za Bili Martina, bubnjara grupe „Medeski, Martin & Wood“, na poziv prijatelja koji ih je bukirao. Naredne nedelje sam odradio DJ set. To je moj duži odgovor na pitanje. Ako si deo scene, ideš na koncerte, slušaš i stvaraš muziku, pokušavaš nove stvari, Njujork može biti jako interesantno mesto.
Poznat si po džez improvizacijama. Kako protekne jedna tvoja „džem“ sesija?
Prvo skiciram većinu elemenata pesme koju imam u glavi, stvorim osećaj na kome će se pesma voziti i onda predstavim ostatku benda. Najviše inspiracije vučem od ljudi sa kojima sviram i radim. Uvek pokušavam da proširim krug ljudi sa kojima sviram i tako naučim nešto novo. Samu srž grupe čini nas nekoliko koji se poznajemo dugo vremena, tako svi dobro znamo kako ko razmišlja. Kod nas ne postoje granice između vežbanja i nastupa u smislu stvaranja muzike. Dosta improvizujemo u tim trenucima i moj posao je da navodim grupe muzičara sa kojima radim na način kako bih ja to voleo da zvuči estetski, strukturalno i konceptualno, dok ih pri tome slušam. Danas smo imali jednu sesiju gde sam došao sa idejom za dve pesme i do kraja dana smo radili stvari koje su smislili drugi članovi benda. Moj ultimativni cilj je saradnja sa drugim ljudima i improvizacija. To je ono što me ispunjava.
Pročitao sam da imaš modifikovanu gitaru.
Da. Imam specijalnu gitaru, ali svoju omiljenu sam morao da povučem iz upotrebe nakon Darkside turneje usled pucanja vrata gitare nekoliko puta. Sada imam malo drugačiju, ali radi sve što je potrebno. Koristim papučice za efekte, kao i kutiju koju imam prikačenu za gitaru koja ima jedno dugme koje upotrebljavam radi dodatnih efekata i semplovanja nekih deonica kako bih mogao da stvorim nešto posebno.
Ko su tvoji omiljeni gitaristi?
Za mene je Frizel ogromna faca. Dejvid Torn, Mark Ribo, Robert Frip, Džon Skofild, Artur Lindzi, ovo su samo neki koji mi sad padaju na pamet.
Za čime tragaš kada stvaraš?
Volim da stvorim osećaj u koji će se ljudi uneti, postati deo njega i izgubiti se u zvuku. Takođe, volim i intenzivne trenutke tokom nastupa uživo ka kojima gravitiram koji mogu biti jako srećni, ali i jako mračni. Ima i trenutaka kada odem ka meditativnim delovima i smirim priču. Sviranje uživo mi dozvoljava da odem do ekstrema i osetim to što kasnije mogu da iskoristim.
Šta više voliš: teksturu ili emotivnu notu?
Ne verujem da su te dve stvari isključive, niti ih smatram zasebnim delovima. Ono što ti zoveš teksturom i emocijom se može opisati rečima melodija i prostor, dok me jako interesuje kako mogu da obrišem granicu između te dve stvari. Način na koji sviram gitaru i koristim efekte je jako bitan za sveobuhvatni doživljaj pesme. Emocije koje prenosim uglavnom dođu iz teksture. Kada sviram solo pokušavam da dočaram što više emocija.
DJ si pored toga što sviraš. Kako se tvoj DJ set razlikuje od svirke?
Ono što me privlači kod Djinga i sviranja gitare je to što su to dva kompletno različita načina pristupa muzici. Oba me uzbuđuju podjednako i volim da ih razdvojim. Na primer, nikad me nećeš videti kako sviram gitaru iza pulta. Naravno, ima ljudi koji to rade, ali ja nisam jedan od njih. Volim to što mogu da imam dva različita identiteta. Kompletno je različit pristup muzici. Niko (Nicolas Jaar) je bio taj koji me je navukao na DJing. Kada radim kao DJ trudim se da to bude negde između svirke i DJ seta. To radim tako što puštam svoje verzije tuđih pesama i remikse, ali i sekvencujem i programiram u letu. U suštini moj set je hibrid koji se bazira na 4/4 taktu sa dosta gruva gde volim ponekad da zbunim ljude.
Koja je priča iza „Become Alive“ albuma?
Imao sam priliku da radim u studiju u Njujorku, neposredno pred Darkside turneju. Imao sam par dana slobodno za vreme odmora u decembru i sve prijatelje iz sveta muzike sam doveo da sviramo zajedno. Nisam znao šta ćemo dobiti na kraju, imao sam neke skice, ali znao sam da je trebalo da iskoristim šansu. Rotirao sam ljude na različitim mestima kako bih dobio zvuk koji sam tražio, davao uputstva kako bi trebalo da se svira, ali smo u suštini pored tih skica, improvizovali tokom ta tri dobra dana. Dve nedelje kasnije sam otišao na turneju i poneo sve fajlove sa sobom. Počeo sam da ih sečem, sklapam i tražim ono što mi treba. Kada smo se vratili, prošao sam kroz sve fajlove koje sam snimio i pokušavao da stvorim izdanje.
Koji ti je omiljen momenat u toku sesije ili koncerta?
Onaj neočekivani deo kada se sve zajedno poklopi i svi svirate kao jedan. To su najbolji momenti.
Kakva je hemija iza „Other people“ izdavačke kuće?
Ne znam lično baš sve koji izdaju na etiketi, ali znam ih poprilično. Valentina, koji nastupa sa nama u petak, znam preko Nika i svirali smo par puta, radili DJ setove. Kuća se poslednjih godina jako proširila i postala je jedna uzbudljiva priča. Dosta se raznovrsne muzike izdaje, od ambijentalne do džeza i tehna. Drago mi je da tako nešto postoji, a i svi ti ljudi koje znam su moji prijatelji.
Kako si došao na ideju da snimaš u Beogradu?
Nekada tokom turneje imaš par slobodnih dana. Najbolje je da tih par dana iskoristiš za rad. To sam još sa Nikom počeo kada smo išli na turneje. Posetio sam mnoge studije u pauzama za vreme turneja, a sada smo imali par dana i odlučili da iskoristimo priliku da posetimo Beograd. Ovo je dobra prilika da vežbamo i ostanemo u formi za nastup. Danas smo smislili neke stvari za nastup koje ćemo verovatno svirati na svirci u petak. Bitno je da ostanemo sveži i istražujemo. Volim da sviram kad mogu, jer je jako interesantno svirati u prostoru drugih ljudi gde dobiješ kompletno drugačiji zvuk. To nekad može jako da pomogne, nikad ne znaš da li ćeš u toku jednog dana napraviti pesmu ili ćeš izgubiti nekoliko dana na nešto što ti se na kraju neće ni svideti. Ali je najbitnije da ostanemo zajedno i ojačamo konekciju.
Jedan od tvojih prvih bendova je bio „El Topo“. Da li ima neke veze sa kultnim psihodeličnim filmom Alehanda Jodorovskog?
Da, njegov sam fan. Njegovi filmovi su opterećenje čula, što je ono što ja isto tražim iz dobre svirke. Ima sposobnost da unese i emociju i teksturu, da te oduva svojom pojavom i ispriča priču, što je jako teško uraditi. A on to radi na fenomenalan način. Oduvek sam voleo taj film. U školi, drugar i ja smo vodili klub Nove muzike u kontekstu Stiva Rajha, Filipa Glasa, Karlhajnc Stokhauzena, ozbiljna muzika. Ubedili smo školu da iskoristimo koncertnu salu jedno veče i improvizujemo muziku za film „Sveta Planina“ uz njegovu projekciju. Nekoliko godina kasnije skupili smo se svi i svirali par puta. Predložio sam da se zovemo El Topo i svi su se složili.
Da li misliš da ljudi danas slušaju muziku, tj. da li ljudi znaju da uživaju u muzici na način gde će nekad čak zakasniti na posao zbog neke dobre pesme?
Odrastao sam u uz muziku i nikad nisam imao taj problem sa ljudima, jer oko mene su sve uživaoci u muzici. Optimističan sam po tom pitanju, jer biram da verujem u to. Ako mi neko posle koncerta priđe sa oduševljenjem i idejama kako bi to moglo da zvuči drugačije ili bolje, ja sam zadovoljan. Često mi prilaze gitaristi sa pričama o gitarskim pedalama i tu pokazuju interesovanje. Imam priliku da sviram i putujem, pričam sa tobom sada i uživam u svemu. Petnaestogodišnjak u meni je jako srećan po tom pitanju. Odrastao sam na svirkama i imam šanse da nastupam daleko od kuće, tako da smatram da i dalje ima ljudi koji uživaju u tome i znaju da cene muziku.
Šta nikad neće umreti?
Odlasci na koncerte i osećaj slušanja muzike u masi.
