Gost devetog izdanja emisije Belgrade Intro bio je Miloš Pavlović. Miloš je bio rezident legendarnog Omena. Kasnije, nakon svoje prve pojave u klubu Industrija pridružuje se TTP ekipi. Uspešan je producent, a oprobao se i kao promoter nekoliko odličnih događaja. Od 2008. nastupa pod imenom Regen fokusiran na dub stranu house i techno žanrova sa primesama techno muzike devedesetih. Nastupa širom Evrope. Srđan Žikić razgovarao je sa Milošem Pavlovićem o pojavi alternativne elektronske muzike kod nas, utiscima o domaćoj sceni, o njegovoj produkciji u Berlinu…
Kako je izgledao sam početak elektronske scene u Srbiji?
„Moja vizura na sve to kreće negde od 1994. godine. Taj pokret je izgledao dosta drugačije u odnosu kako sve to izgleda danas, ne samo ovde nego i svugde gde sam imao prilike da „bacim oko“ i da doživim neke stvari – suštinski je nešto promenjeno u međuvremenu, ali tako sve to ide, gore i dole, malo napred i pet koraka nazad. Ne mogu to da opišem rečima, to je za mene bilo potpuno novo. Neki su te žurke percipirali kao bolnicu, neki kao požare. Neki su dolazili kao vatrogasci, doktori. To je tako tada izgledalo. U odnosu na ovo danas muzika se promenila. Muzika je tada nekako bila bitna, ali sa druge strane je bila toliko nova, da su svi želeli da čuju to nešto novo i drugačije… Sam pristup u kreiranju te muzike je bio nekako organskiji, sam kreativni pristup kreiranju te muzike. Što se klubova tiče, pa to nisu bili klubovi, to su bila skladišta, neki prostori, ljudi su se više bavili time kako će se ljudi osećati u tim skladištima, prilagođavali su ih scenografski i atmosferski toj muzici. Bilo je svedeno. Sve je bilo prilagođeno muzici. Ljudi su samo iz muzike izvaliči tu energiju i cirkulisali je. Teško da rečima sve to može da se opiše, to je bilo prelepo. Sama percepcija svega toga bila je wow wow wow wow.
Dok se nije pojavio klub, to je bilo divno ali se vremenom pretvorilo u nešto drugo, što ne mora da znači ništa loše. Sve se promenilo, muzika se promenila. Ljudi su počeli da se bave muzikom na ozbiljniji način, produkcija je postala ozbiljnija. Tek danas sve to izgleda drugačije.
Kako je publika reagovala na pojavu takve muzike?
„Mislim da im dosta toga nije bilo jasno, ali su mnogo uživali u tome, istinski su osećali tu muziku više nego što su je slušali. Mislim da danas ljudi više razmišljaju o toj muzici dok je slušaju, ne mogu da joj se prepuste i da uživaju, da uđu u nju.
Miloše, od 2008. nastupaš kao Regen. Šta predstavlja tvoj pseudonim?
„Regen na Nemačkom znači kiša, ali sam to tek naknadno saznao. U celoj toj produkcijskoj priči sam nekako bio usamljen. Dosta toga sam istraživao sam, to možda može i da se čuje, kako je vreme odmicalo te numere su zvučale sve bolje i bolje, jer sam se dosta posvetio tome. Samo ime je nastalo iz imena jednog mog omiljenog plugina koji koristim, koji je vezan za atmosferu u pesmama. Kada sam krenuo u istraživanje kako bi mogao da nazovem tu noviju muziku koju radim, pošto sam promenio pristup, došao sam do toga da ta reč znači kiša, nekako sam se toliko pronašao u tome da nisam mogao da odustanem od toga. U to vreme, sa tim nekim dnevnim poslom od devet do pet, nakon toga dolazio sam kući i do spavanja radio na toj muzici. Sećam se da je bilo neko proleće, padala je kiša. Ljudi koji žive u Beogradu mogu da percipiraju tu jako specifičnu atmosferu. Postoji ta neka iskra života u svemu tome, kada udahneš vazduh posle te kiše, da kažeš – divota. Nekako mi se sve to spojilo u taj koncept i nisam mogao da odustanem od toga i tako je sve krenulo. To je producentski pseudonim koji se nakon nekih nastupa u Nemačkoj i približio mom DJ imenu“.
Živiš i stvaraš u Berlinu, pa me u tom smislu interesuje sve o Berlinu. Kako vidiš njihovu scenu?
„To je duga priča. Ni meni baš nije i dalje jasno, tamo sam dve godine i na nekom sam početku. To je scena koja tamo traje malo duže nego ovde, ali jednostavno, zbog viška resursa u odnosu na Srbiju i na ceo ovaj deo Evrope, neke stvari su se mnogo brže odvijale tamo. Danas scena izgleda tako da je dosta toga fokusirano na klubove, ima milon klubova. Svakog dana se rodi po još jedan novi. Meni se desi da me neko angažuje da sviram u nekom mestu, za koje stvarno nisam čuo da postoji u Berlinu. Možeš da budeš zaluđenik pa da odeš na Resident Advisor, da ti izlista klubove, ti ćeš to čitati satima, to je lista bez dna. Postoje i warehouse žurke, postoje i žurke van Berlina u nekim bolnicama i tako tim nekim mestima. Ranije je bilo dosta open air dešavanja, što danas nije slučaj, jer je takav zakon. Vodi se računa o plaćanju poreza, nadležni nisu više toliko otvoreni prema svemu tome. U suštini, scena je dosta presaturirana, dosta toga se dešava i možeš svako veče da odeš da čuješ nešto drugo. Meni je jedan od ljudi koje sam među prvima upoznao tamo rekao „Možeš da ostaneš kod kuće da propustiš sve, a možeš i da izađeš u grad i da propustiš sve“.
U čemu je najveća razlika između naše i njihove scene?
„Po meni, tamo se ljudi dosta bave kreativnim pristupom produkcije. Velika je razlika u tome što se ovde nedovoljno ljudi bavi produkcijom, pravljenjem svoje muzike. Na tom nekom profesionalnom novu, izdavanjem muzike za lejblove, to tržište je jako saturisano, toliko postoji producenata. Mislim da odavde postoji dosta prostora za ljude koji se bave time, naravno ako imaju talenat, jako brzo bi uspeli da postignu nešto time. Postoji dosta primera. Ljudi odavde koji se bave muzikom uspeli su brzo da odu na strano tržište, što je divno, ali opet mislim da je to nedovoljno. Jedni druge treba da podstaknu da rade još više. Tamo se ljudi toliko bave tom muzikom da jedni druge guraju, da budu kreativniji, da postoji izvesni nivo produkcije koji je dobar, koji podstiče ljude da rade“.
Razgovarali smo o ideji da nam je potrebno udruženje DJ- eva u Srbiji, kada vidiš kako je to organizovano u Nemačkoj, koliko je to realno ovde?
„Apsolutno je realno“
Šta podrazumeva jedno udruženje DJ-eva?
„Podrazumeva da to udruženje nastane, pod broj jedan. Potrebno je da se to udruženje izbori da mi svi ovoj državi plaćamo porez. Ovde isključujemo mene jer plaćam porez tamo. Ljudi koji se bave time treba da plaćaju porez, ali da pritom imaju nešto što im država za uzvrat omogućava. Mi moramo ovu državu da pojurimo da joj plaćamo porez, kako bi ona imala u kasi malo više novca, a nama mogla da obezbedi eventualno neko zdravstveno, neku sigurnost u životu koju, nažalost, mnogi ljudi koji se bave ovim poslom ovde nemaju. Samim tim imali bi mogućnosti i da napreduju, eventualno da naprave svoj studio, to mogu da urade tako što će plaćati porez i biti zavedeni kao neka mala firma, samim tim mogu dobijati neku pomoć od banke i uzimati neki kredit, ali da postoji ta mogućnost“.
Šta možemo da očekujemo od tebe u narednom periodu, u producentskom smislu?
„U poslednje vreme radio sam na nekoliko remiksa. U poslednjih godinu i nešto spremam svoje izdanje, dosta sam energije uložio u to, tu sam pri kraju da se to izdanje finišira, upravo za Ilian tape koji smo spominjali. Ako ne ove godine, onda početkom sledeće. Imao sam sreće da budem na takvom lejblu, jer oni bukvalno od tebe traže da daš svoj maksimum. Samim tim uložio sam mnogo vremena i mnogo energije, ponekad se osećam i mučno zbog svega toga, ali je to ta pokretačka energija i to je pravi pravac kojim treba da ide muzika. Da tvoj maksimum treba neko da prepozna, što nije ni malo lako ni jednoj ni drugoj strani. Mislim da je to neki mehanizam koji funkcioniše, to je pravi koncept koji lejblovi treba da primene, što danas nije slučaj. Hiperprodukcija je prisutna, kriterijumi su dosta opali. Voleo bih da bude malo drugačije, ne očekujem nikakvo čudo, ali da se pojavi još par ljudi koji imaju takav pristup, a ima ih. Mislim da će ih biti u budućnosti, samim tim što jedan takav lejbl postoji, stvoriće se još barem pet sa sličnom konceptom“.
