Jarl Flamar jedan je od onih umetnika koje nije lako svrstati u jednu kategoriju. Producent je, didžej, multiinstrumentalista, ali nijedna od tih odrednica sama za sebe ne objašnjava ono što radi na sceni.
Elektronska muzika jeste osnova njegovog izraza. Međutim, umesto da se oslanja isključivo na računare i sintisajzere, u svoje nastupe uvodi instrumente čiji zvuk nastaje na sasvim drugačiji način. Oud, nej, bağlama, tarabuka i rik kod njega nisu scenski rekviziti – oni su deo same kompozicije.
Zbog toga njegovi nastupi imaju drugačiji tok od klasičnog didžej seta. Beat se razvija postepeno. Zatim se pojavi akustični instrument koji promeni atmosferu bez naglog preseka. Nekad se u pozadini čuje jedva primetan šum vetra ili pucketanje vatre. Nekad su to koraci po pesku, odjek kamenog prostora ili drugi zvuci koje je zabeležio tokom putovanja. Sve ostaje u službi muzike.
Takav pristup zahteva mnogo više od dobre ideje. Iza njega stoji više od decenije rada u audio-produkciji i tonskom inženjeringu, pa gotovo svaka njegova numera nosi veoma precizno oblikovan zvuk. Čak i kada se u isto vreme sudare snažan bas i nežni tonovi akustičnog instrumenta, nijedan element ne gubi svoje mesto.
Šira publika upoznala ga je kroz video-sesije snimane daleko od klubova i festivalskih bina. Umesto zatvorenih prostora bira pustinje, visoravni, istorijske lokalitete i mesta koja već sama po sebi imaju karakter. Kamera ne služi samo da zabeleži nastup. Ambijent postaje deo priče.
Njegov muzički senzibilitet oblikovala su putovanja kroz Severnu Afriku i zemlje Bliskog istoka još u detinjstvu. Kasnije su mu se približili psihodelični rok, space disco i savremena elektronska produkcija. Umesto da te uticaje razdvaja, pustio ih je da prirodno pronađu zajednički jezik. Rezultat nije fuzija koja pokušava da bude egzotična. Sve zvuči kao da je oduvek pripadalo istoj celini.
Po završetku projekta „Flamar & Olkan“ odlučio je da nastavi samostalno. Time je dobio više prostora za improvizaciju i slobodnije prelaske između didžej opreme i instrumenata koje svira uživo.
Za razliku od producenata koji najveći deo materijala pronalaze u bibliotekama semplova, Flamar često snima sopstveno okruženje. Na putovanja nosi prenosive mikrofone i vraća se sa desetinama zvučnih zapisa. Vetar. Voda. Vatra. Koraci. Zvuci koje većina ljudi jedva primeti kasnije postaju diskretni slojevi njegovih kompozicija i daju im osećaj prostora koji je teško postići veštačkim putem.
Njegova izdanja objavljena su za etikete Baikal Nomads, Monada, Art Vibes i Oriental Deep, dok je nastupao na festivalima Fusion, Wonderfruit, Ozora, Astropolis i Rituel Days. Numere poput „Scorpiones“, „Desert Mungs“, „Golden Spice“, „Medusa“ i remiksa „Dabba“ dobro pokazuju pravac kojim se kreće. Elektronska produkcija ostaje temelj, ali melodije i ritmovi tradicionalnih instrumenata nose podjednaku težinu.
Posebno mesto u njegovom radu imaju audio-vizuelni projekti. Snimanje u pustinjama u okolini Rijada ili sesija „Cappadocia“ iz Turske pokazuju da lokaciju ne bira tek kada završi muziku. Često se dešava upravo suprotno – prostor zauzima početno i centralno mesto u ideji, a kompozicija prirodno prati lokaciju i daje joj muzičku podlogu.
Jarl Flamar nastupiće 8. avgusta na Festivalu mladih umetnika u Domu kulture Ušće, na Velikoj plaži u Ulcinju. To će biti njegov prvi susret sa publikom iz našeg regiona. Tim povodom razgovarali smo o balkanskoj muzici, nastanku njegovih audio-vizuelnih projekata, izazovima rada sa osetljivim instrumentima i očekivanjima pred nastup.
Muzika Balkana ima izuzetno bogatu tradiciju specifičnih ritmova i etno-instrumenata, poput kavala. Jesi li istraživao balkanske melodije i možemo li u nekom od tvojih budućih setova da očekujemo zvuk naših tradicionalnih instrumenata?
Temeljno sam proučavao teoriju bliskoistočne muzike, tako da je to prirodno moje polje. Ipak, verovatno već sada u svojim produkcijama koristim dosta balkanskih uticaja, a da toga nisam ni potpuno svestan. Koliko znam, između ove dve muzičke tradicije postoji mnogo dodirnih tačaka, pre svega zahvaljujući turskoj muzici. Mnogi instrumenti zajednički su obema kulturama ili postoje u veoma sličnim oblicima, poput kavala i bağlame.
Uostalom, u svojim didžej setovima već često puštam numere inspirisane Balkanom.
Klubovi i festivali puni su dima, fleševa i basa, dok su tvoji instrumenti asocijacija na mir, organsko i spiritualnost. Kako jedno funkcioniše sa drugim? Da li vršiš posebne pripreme za nastup?
To je veoma zanimljivo pitanje, jer mi je upravo to na početku predstavljalo veliki izazov – kako da zvuk ovih instrumenata dođe do izražaja u klupskom ili festivalskom okruženju. Međutim, moj cilj je oduvek bio da radim sa kontrastima. Smatram da trenutak kada pesma „padne“ može biti mnogo snažniji ako mu prethodi potpuno drugačija atmosfera.
Tokom godina razvio sam i produkcijske veštine koje mi omogućavaju da ovi instrumenti zvuče mnogo moćnije nego što ljudi očekuju, zahvaljujući pažljivom izboru mikrofona, obradi zvuka i efektima.
Na sceni uglavnom sviram električnu bağlamu, dok je oud najčešće unapred snimljen, jer trenutno ne mogu da putujem sa velikim brojem instrumenata. Električna bağlama lako može da dobije zvuk sličan bliskoistočnoj rok gitari, pa prirodno spaja duhovnu dimenziju sa energijom kluba.
Da odgovorim direktno na pitanje – danas mi više nije potreban nikakav poseban umetnički ritual „zagrevanja“ pre nastupa. Ovu muzičku fuziju stvaram toliko dugo da je ona jednostavno postala deo mene.
Tvoja oprema deluje veoma osetljivo i krhko, a njena priprema za nastup izgleda kao veoma zahtevan proces. Koliko vremena je potrebno da je pripremiš za nastup uživo?
Zapravo, u studiju i na sceni ne koristim iste instrumente. Neki od instrumenata kojima snimam zaista su veoma osetljivi i nisu namenjeni napuštanju studija.
Za nastupe koristim znatno robusnije instrumente koji mogu da izdrže avionska putovanja, često rukovanje, kao i velike promene temperature i vlažnosti vazduha. Zato je njihova priprema za scenu mnogo jednostavnija i brža od rada sa delikatnijim instrumentima koje koristim u studiju.
Kao tonskom inženjeru, šta ti predstavlja veći izazov – vetar i pesak koji ulaze u opremu tokom snimanja serijala „Raw Escapes“ ili kontrola akustičnih instrumenata i mikrofona u klubu?
Sve zavisi od konkretne situacije. Neki klubovi umeju da budu mnogo zahtevniji od drugih, ali iskustvo me je naučilo da se prilično lako prilagodim.
Snimanja u pustinji su, međutim, uglavnom daleko veći izazov. Konkretno snimanje iz serijala „Raw Escapes“ na koje misliš bilo je jedno od najtežih koje sam ikada radio. Nikada ranije nisam doživeo toliko jak vetar tokom snimanja, pa je sviranje u takvim uslovima bilo izuzetno zahtevno.
Posebno je bilo teško svirati nej, a vetar mu je na kraju dao veoma neobičan zvuk na snimku. U jednom trenutku deo opreme bukvalno je pokušavao da odleti sa stola (smeh)! To dovoljno govori koliko je vetar bio snažan.
Tvoji audio-vizuelni nastupi u pustinji izgledaju kao scene iz filma „Dina“. Da li muziku stvaraš tako što prvo zamisliš pejzaž, pa ga prevedeš u zvuk, ili lokaciju biraš tek kada projekat bude završen?
Film „Dina“ predstavlja veliku inspiraciju, kako za moju muziku, tako i za lokacije koje biram za snimanja.
Najčešće komponujem muziku već zamišljajući mesto na kojem bih mogao da snimim live session. Najbolji primer za to je Koh Samui. Ostrvo sam ranije posetio i dugo sam maštao da tamo snimim nastup, pa sam numeru doslovno komponovao tako da zvuči onako kako je to mesto delovalo na mene.
Zanimljivo je da je upravo to bio nastup tokom kojeg sam osetio najjače emocije dok sam svirao.
Danas mnogi producenti koriste veštačku inteligenciju za stvaranje etno-melodija i semplova. S druge strane, ti sate provodiš vežbajući na instrumentima od drveta i kože. Da li je tvoj umetnički izraz neka tiha pobuna protiv digitalizacije?
Mislim da je još rano govoriti o tome kao o pobuni. Trenutno muzika koju generiše veštačka inteligencija još uvek ne može dosledno da parira radu iskusnih producenata, naročito kada su u pitanju bliskoistočne melodije, koje AI i dalje često pogrešno interpretira.
Ipak, zabrinut sam zbog bliske budućnosti, jer se tehnologija razvija neverovatnom brzinom. Te promene prevazilaze muziku i verovatno će uticati na mnoge oblasti života.
Tvoj umetnički izraz nosi snažnu estetiku Mesopotamije i drevnih rituala. Kada bi jednom rečju ili osećajem morao da opišeš energiju koju želiš da publika doživi tokom tvog seta, šta bi to bilo?
Moja muzika više nije isključivo vezana za ritualnu estetiku. Vremenom se razvila u nešto energičnije, svečanije i više okrenuto klupskoj atmosferi. Ipak, taj prepoznatljiv pečat je ostao, a moj cilj je da publiku uvučem u ono što bih nazvao utopijskom drevnom žurkom.
Reč „utopijska“ je važna, jer ne pokušavam verno da rekonstruišem kako su proslave izgledale u antičko doba. To je više naučna fantastika – zamisli zabavu na kojoj su gosti bogovi drevnog Egipta. Tradicionalni instrumenti predstavljaju drevni sloj, dok elektronska produkcija stvara mitsku i futurističku dimenziju.
Publika na Balkanu poznata je po tome što muziku ne sluša samo ušima, već celim telom i emocijama. Šta si do sada čuo o festivalskoj sceni u našem regionu i kakvu energiju očekuješ kada prvi put budeš izašao na binu?
Čuo sam za strast i intenzitet balkanske publike, ali još nisam imao dovoljno prilike da steknem sopstveni utisak. Posle tvog opisa još više se radujem što ću to uskoro doživeti iz prve ruke.
Možda zvuči kao kliše, ali kada osetim da je većina ljudi zaista došla zbog muzike, a ne iz nekih usputnih razloga, emocije koje doživljavam na sceni postaju mnogo snažnije. Tada nastaje prava veza između izvođača i publike, a za mene je to jedan od najlepših osećaja koje nastup može da pruži.
Kada bi morao da izabereš samo jedan instrument koji najbolje predstavlja tvoju ličnost i samo jednu numeru koja bi bila tvoja „lična karta“ za publiku na Balkanu, koja te tek upoznaje, šta bi odabrao i zašto?
Ne volim da budem vezan za samo jedan instrument. Moja muzika je pre svega celina i način na koji svi njeni elementi funkcionišu zajedno.
U početku sam bio producent i didžej koji je naučio da svira ove instrumente kako ne bi zavisio od semplova i kako bi razvio autentičan zvuk.
Jedan od izazova današnjeg doba društvenih mreža jeste to što ljudi vole da umetnike svrstaju u jednu kategoriju – instrumentalista, didžej, producent ili kreator sadržaja. Kada si sve to istovremeno, publika, pa čak i organizatori, ponekad ne znaju kako da te dožive. Bezbroj puta mi se desilo da mi organizatori posle nastupa priđu iznenađeni što hibridni performans može da natera ljude na ples jednako uspešno kao klasičan didžej set.
Ipak, ako baš moram da izdvojim jedan instrument, to je i dalje oud. 😉
Izgradio si karijeru na hibridnom konceptu koji je na elektronskoj sceni pre deset godina delovao gotovo nezamislivo. Kako vidiš sledeću fazu razvoja svog projekta? Da li bismo jednog dana mogli da te vidimo na sceni sa čitavim orkestrom?
Zanimljivo je da trenutno idem u potpuno suprotnom smeru. Razvijam minimalističkiji pristup koji je više usmeren na ukupan zvuk, a manje na vizuelno gomilanje instrumentalnih nastupa.
Moja namera je da publiku potpuno uronim u muziku, a zatim je iznenadim sa nekoliko pažljivo odabranih instrumentalnih trenutaka. Verujem da upravo zato ti momenti imaju veću snagu – jer se ne dešavaju neprekidno.
Naravno, umetnički razvoj odvija se u ciklusima. Sasvim je moguće da će za nekoliko godina naredna faza biti upravo izlazak na scenu sa kompletnim bliskoistočnim ansamblom.
