Gost šestog izdanja emisije Belgrade Intro bio je Marko Nastić. Kada je neko prisutan na sceni više od 20 godina, a u isto vreme je specifičan i uvek aktuelan, onda sa pravom nosi epitet najboljeg DJ sa ovih prostora.
Osnovao je prvu srpsku tehno izdavačku kuću i potpisuje nekoliko desetina izdanja. Svi oni koji su čuli za elektronsku muziku, čuli su i za Marka Nastića, koji je nastupao u svim većim gradovima širom sveta.
Srđan Žikić je sa njim razgovarao o početku i trenutnom stanju elektronske scene, evoluciji instrumenata, nastupima koje pamti i koje sprema, izdavaštvu, a slušaoci su imali priliku i da ekskluzivno čuju nekoliko novih numera koje je predstavio Marko Nastić.
Dok sam se spremao za ovaj intervju, slušao sam miks DJ Hell-a, zbog toga što sam pročitao da si naučio da miksaš tako što si slušao njegov miks sa cd a, jer si na raspolaganju kod Laleta imao samo jedan gramofon, pošto je baš tada drugi odneo Srđan Todorović. Želiš li da podeliš taj početak sa nama?
“Bila je gužva i svi su hteli da miksaju. U isto vreme je tu bio i Vladica, Vladimir Dragaš, mi smo bili najmlađi i uvek smo dobijali da miksamo na kraju, što bi značilo po pola sata, nekad i kraće. Taj čuveni gramofon je otišao i niko nije hteo da miksa. Jednostavno sam skapirao da ako tad to ne iskoristim, neću moći da miksam kad bude stigao gramofon jer će biti gužva. Spojio sam CD plejer i gramofon i tako sam naučio da miksam”
To je period kod Laleta u „Happy people“ radnji – kod „Toše na ćošetu“ – 1995. godina, novi Beograd. Sa Vladom Janjićem i Peppeom smo pričali i o Industriji, tamo si nastupio 26. aprila 1997. godine. Šta možeš da nam kažeš o “Teenage Techno Punks”?
“Mi smo se već družili pre toga i nekako se poklopilo da volimo istu muziku, energija nam se spajala. Postali smo dobri drugari. To su bila super vremena, drugačije smo sve doživljavali. Za mene je možda to najlepši period mog života, taj početak, jednostavno sam uživao u svakom momentu”.
Puštao si u Industriji pod sirenama za vazdušnu opasnost?
“To nisu baš bila lepa vremena, ali ok, snalazili smo se i bilo je teško. Pregrmeli smo svi to zajedno, iskreno mrzim da pričam o tome jer se toga nerado sećam”.
Dobro, kako vidiš Industriju?
“Industrija je bila jedno mesto gde smo se svi skupljali i to je obeležilo naše detinjstvo. To mesto je i “prekrstilo” našu scenu, odatle je sve krenulo. Mislim da je Industrija imala najveći uticaj na sve nas i uopšte na celu publiku. Sada kada sve to gledam iz ovog ugla, ne znam kako bi se sve to uklopilo u sadašnji standard klabinga koji se dešava, pošto je sada sve to mnogo bolje, tada je sve to bilo “štap i kanap”.
Da li imaš predstavu kako danas klinci doživljavaju miks ili je to u današnje vreme tehnologije lako? Šta nam možeš reći o evoluciji instrumenata i o tome da koristiš mašine u svom studiju?
“Vremena se menjaju. Pre je bila fora da budeš dobar DJ, sada su se obrnule stvari. Sada možeš da budeš i dobar govornik ili da budeš talentovan da nekome uđeš pod kožu, to će isto biti dovoljno. Svaki talenat treba da se poštuje, tako da nije više ni bitno kako se radi i šta se radi. Ako taj neko može da spovede u delo da ta muzika bude dobra, to je super. Što se mene tiče, mojih kablova, pa došao sam u fazu svog života gde sam se zapitao šta hoću da radim dalje. Interesovalo me je to, pre nisam toliko bio fokusiran na produkciju koliko sam bio na DJ ing. Priznajem da sam u neku ruku izgubio svoju bitku sa DJ ingom, iz razloga što sam mnogo energije trošio na to, a ustvari ljudi više ni ne miksuju. U jednom momentu sam, teških muka, prihvatio to i fokusirao se na produkciju. To je krenulo, trebalo mi je dosta vremena, a u poslednje tri godine ostvario sam veliki napredak, barem ga ja osećam, što se tiče kvaliteta materijala. Jednostavno sam išao do kraja. Što se tiče cele priče sa analognim setapom… Uvek sam mislio da ću dobiti mnogo kvalitetniju produkciju, da je to nešto neočekivano. Došao sam u fazu da sam shvatio da sve to mogu da dobijem i sa kompjuterom, ali ta brzina kojom radim, to ne može da se meri ni sa čim. Toliko brzo radim i zabavno mi je, da sada kada mi neko kaže da pravi elektronsku muziku kompjuterom, meni to zvuči smešno. Neću da budem arogantan, ali je taj pristup totalno drugačiji. Dešavaju se stvari koje ni ti sam ne znaš kako su se desile, ali su se desile. Dosta je drugačiji flow”.
Tvoj prvi inostrani nastup je bio 1999. u Berlinu. Gde si se do danas najbolje proveo u svetu? Kakav je klabing u Kolumbiji?
“Bio sam u sada u januaru u Lucernu, u Švajcarskoj i tako sam se dobro proveo. Bilo je spektakularno dobro, od seta do provoda, čak sam dobio i ponudu da češće puštam i da budem neka vrsta rezidenta. Verovatno to ide sa onom pričom gde ima para, tu ima i dobrog raspoloženja. Evidentno je da imaju dubok džep i verovatno se dobro provode. Uglavnom se dešava da kada odeš da puštaš muziku na nekim zabavama da ima dosta tog intense vibe-a, pogotovo kod tehna. A Kolumbija? Pa ono je bilo fenomenalno! Proveo sam se odlično, omašio sam avion zbog tehničkog problema, nisam imao radnu dozvolu na vreme i onda sam morao da letim taj dan. Stigao sam i odmah otišao na festival, ali isplatilo se, bilo je sedam hiljada ljudi, bio je super line up, odsvirao sam i otišao da spavam”.
A Berlin?
U Berlinu sam nastupao prošle godine, ja mislim za svoj rođendan. Berlin je fenomenalan. Tamo kada odem, više trošim vremena i para na kupovinu ploča i opreme. Tamo klabing može da te proguta, možeš da izađeš u četvrtak a da se vratiš u ponedeljak kući, što je zeznuto.
Šta fali Srbiji, a da nisu pare?
Meni se čini da je sada klabing došao u fazu da ga ima puno, a da sada to treba da se iskanališe. Svaki producent zabave treba da dobije svoj prostor, da se ne pravi neka vrsta takmičenja. Potrebno je da se ta energija objedini i da dosta producenata počne da radi, da ostavljaju svoj trag, da se kaže za par godina koliko dobar vajb dolazi iz Srbije. Nekako mi se čini da ima mnogo dobrih producenata, ali su stilski svi raštrkani, ne znam koliko će vremena trebati da se desi nešto konkretno”.
Kako vidiš domaće klubove, dešavanja i scenu generalno?
“Zna da bude dobro! Moram da primetim da mi je do novembra bilo strava, bio je super neki vajb i bilo je puno bukinga. Od novembra je bilo mnogo žurki, da li se uvek potrefi kada ja radim, ali bude šest sedam zabava za isto veče. U ovom momentu, mislim da za kapacitete koji postoje za klabing fale ljudi. Ali i to je super i zdravo. Mislim da će za par godina to sve da poraste i da će se desiti ono što mi svi čekamo, da se naplate sve ove godine koje smo investirali”.
Osnovao si prvu srpsku tehno izdavačku kuću, šta nam možeš reći generalno o vašem izdavaštvu od početka do danas?
“Ne bih da mračim sa puno negativnih stvari iz cele te priče, generalno, mnogo je zeznuto biti izdavač u Srbiji. Dok ti stignu te ploče, ne režu se ovde, ne masterizuju se ovde. Mastering ti se ne sviđa, ti si ovde, oni su tamo. Mi smo izgubili dosta novca u jednom momentu jer je distribucija bankrotirala, jednostavno nisam bio presrećan jer smo puno radili na tome. Definitivno je lepo ali zahtevno, pogotovo sada u doba digitalne ere kada svi kukaju kada ne zarađuju dovoljno novca od izdavaštva, tako je i sad. Ja izdajem ono što mi se sviđa, izdajem dosta moje muzike. Nisam nešto previše opterećen time jer puno radim na svojoj muzici, kapiram da će doći vreme koje će da me oblikuje pa ću se fokusirati na to. Iskreno, puno mi vremena oduzima, treba ti neki asistent a ja to trenutno neću”.
Šta je najaktuelnije?
“Imam par izdanja koja dolaze. Jedno mi se baš sviđa. Dugo vremena se nije znalo šta će biti sa tim izdanjem, na kraju izlazi kod mog prijatelja Reja na njegovom lejblu Ama. Mislim da će se sredinom aprila pojaviti u prodaji. Generalno imam puno materijala. Pokrenuo sam NSTC, to je brend koji treba da spoji muziku i modu i sada sam napokon došao do prvog izdanja. To će biti vinil only kao lejbl. Izdavaću sa vremena na vreme. Uglavnom ćete čuti neke ljude koji su dolazili u Beograd a koji mi budu gosti, pa će se onda naći i na lejblu. Prvo izdanje će biti moje, sa remiksom Rikarda, koji izdaje za lejbl Inprint. On mi je upao za oko prošle godine”.
Kako doživljavaš EXIT?
“Veliki festival, kapiram da ni njima nije lako da ostanu andergraund a da budu toliki festival. Ima dosta stvori koje me interesuju. Sve zavisi od tog vikenda gde ću da budem, da li ću više dana biti tamo ili ću biti na putu. Što se samog zatvaranja tiče, prošle godine to nisam radio. Moj set je išao posle Martin Garixa i Mark Kinchen-a i nekako sam bio užasno nervozan pošto to nema nikakve veze sa mojoj muzikom, ali nekako je ispalo da je zapravo taj set meni bio užasno lak. Grmela je nekakva komercijala, onda sam radio ono što radim, to je bilo bum! Do kraja sam čak i dobio pohvalu DJ Mag-a. Uvrstili su moj set u pet najboljih setova EXITa. Meni je bilo strava, pošto generalno domaće artiste niko ne ferma dva posto, onda kada dobiješ feedback od stranca, to je strava, meni znači puno”.
